Monday, December 24, 2012

Božić u Italiji

Već treći Božić (što pada 25. decembra) proslavljam u Italiji i donekle se razumem u folklor. Šta je to što ga obeležava? Prvo, bar ove godine, to je za mene pesma "A Natale puoi".

Pored toga, cela pretpraznična groznica kupovine poklona - kad si se već istrošio plaćajući stotinu drugih dažbina, treba kupiti poklone za porodicu i drugare. Svi se utrkuju da kupe što više i da što više obraduju svoje. Circulum viciosus mešavine sreće i nezadovoljstva koji te ostavlja potpuno praznih džepova i često učini da sam praznik izgubi smisao koji ima - odmor.

Božić u Italiji i čitava ta groznica izuzetno liče na Novu godinu u Srbiji i novogodišnju groznicu koja vlada kod nas. U stvari, potpuno su identični.

Danas je Badnje veče, a u Salernu je običaj da ljudi izađu na korzo (ceo grad i okolina se sliju na glavno šetalište), tzv. struscio i pozdravljaju se sa prijateljima, poznanicima i daju poklone jedni drugima. U barovima trešti muzika, a po manjim uličicama i trgovima su štandovi prodavaca pržene ribe u fišecima (it. cuopo - fišek pržene ribe: lignje, girice, inćuni, itd.), šećerne vune, slatkiša od kojih ti srce stane, služi se vino, šampanjac i puno je ljudi.

Uveče se porodica okuplja na večeri. Služe se razne đakonije iz mora: moj favorit bez koga ne može da prođe Božićno poselo su škampi u crvenom sosu koji se služe u čašama za sladoled, zatim veliki škampi zapečeni u rerni na morskoj soli, pakeri (tip paste) u sosu od jastoga ili nekom drugom crvenom sosu (na primer, sa vrganjom kao jednim od sastojaka), tu su i razne druge zafrkancije - prljave dagnje, kapice (vongole), itd. Jede se do iznemoglosti.

Između obroka se otvaraju pokloni - jedan po jedan. Problem je kad posle dva-tri mezeta ispucaš sve adute, dok drugi nastavljaju da te iznenađuju.

Na kraju večere, ako nisi uspeo da ispratiš salve poklona, bar gledaj da ispratiš protivnike u pokeru - skoro svaka porodica ima profesionalno koferče sa čipovima, kompletom karti za poker, lokalne igre (npr. dosta se igra napuljska "skopa" - it. scopa). Pripremi sitninu.

Na kraju ti ostaje samo da se dobro ispavaš.

Friday, December 21, 2012

Smaknem-ti-ga-majci sveta

Svi su ga prizivali i željno iščekivali. Svi su postavljali šatro smešne komentare i rugali se smaku sveta u lice na fejsu. Nezaobilazni saveti su bili i "hej, pojebite sve one koji vam se nađu pri ruci jer - vreme je proleću!", "zašto da učim kad mogu da se kurčim - ionako je sve gotovo 21.og (posadim te na mog)" i zauzimali su prve redove u sali uz 3D naočare, kokice i pičkice (pomamni reciprocitet kod žena nisam primetio).

A ja sam sinoć zbog svega toga sanjao kraj. 

Bili smo kući. Nebo je bilo oblačno. Prethodnih sati je padala kiša, pa se podigla i neka magla, a oblaci su se spustili do vrhova brda koji su okruživali grad. Isto kao sad (u pič...). Izašao sam na terasu i pogledao u nebo. Oblaci. Već je 21. decembar, jutro. Ništa se ne dešava i vlada lepa tišina, zatišje pred smak sveta. 

Čujem pucketanje i vidim da se već nisko pri zemlji, na jednom mestu iz oblaka ukazuju užarene kapi kiše meteora. Samo na jednom mestu. Raspršuju se i padaju na zemlju među stabla čečara. "Počelo je!" vičem ukućanima. Pre nego što su uspeli da dođu do terase i vide i sami prizor za koji se tražila karta više u End of the World Cinema, vatra je počela da pljušti iz oblaka, razdirala ih je i padala na više mesta istovremeno i pre nego što je pala i po našoj kući, kroz nju i po dvorištu, uspeo sam da vidim samo kako komadi meteora presecaju stabla kao da su od putera. Privili smo se jedno uz drugo. 

Meteori su proždirali prostor oko nas. Osetio sam da se dezintegrišem živ. Snažna radijacija me je proždirala i jedino što sam mogao da uradim jeste da zagrlim dete i da tih poslednjih nekoliko sekundi provedemo zajedno. Setio sam se Pompeje i skamenjenih leševa ljudi i dece. Tih poslednjih sekundi mi je kroz glavu prošlo samo "o, jebem ti scenario izumitelju svih stvari! Jes da je tvoja poslednja, ali koja ti je ovo fora!?"

Život mi nije proleteo pred očima, što je minimalni preduslov za sigurnu smrt. Probudio sam se. Ipak je smrt ovog puta ostala samo "neprovjerena glasina", da citiram Emira Kusturicu.

Ne prizivajte nesreću. Ne svirajte kurcu. I nadasve, ne činite to svi u isto vreme jer svi mogu sve (znate li da kad bi svi Kinezi istovremeno prdnuli, snaga akumuliranog gasa bi mogla da podigne balon braće Mongolfjer visoko u zrak?).

Saturday, December 8, 2012

Strašne priče

Dok sam vozio kroz Crnu Goru poslednji put kad sam autom dolazio iz Italije, tast mi je iz straha da ne zaspim - bila je duboka noć, pričao priče koje su njemu pričali stari kad je bio mali. Ne da nisam ni bio blizu spavanja, nego sam u noći što je teško padala na duga svetla Alfa Romea što se probijao kroz crnogorske klisure, počeo da priviđam, a jeza me svog obuzimala. Ćutao sam i gledao napred. Plašio sam se da mi pred kola ne iskoči mali pas koji se pojavljivao ljudima što su sami šetali van naseljenih mesta. Plašio sam se i njegovog prisustva i s vremena na vreme sa strahom skretao pogled udesno ka suvozačevom sedištu da se uverim da mi priča on, a ne Domeniko koji je davno preminuo...

Mali pas

Slučaj malog psa je priča koja počinje nevino. "I sam poznajem jednog našeg dalekog rođaka kome se pojavio mali pas dok se vraćao kući u Bonabitakolo. Nekad se išlo peške po desetak kilometara u nadnicu. Tako jednom dok se vraćao, najednom mu se kraj puta stvorio mali pas, kaže. Pomazio ga je i nastavio da ide, a pas za njim. I sve tako. A bio je umoran, nervozan i posle malo vremena, počne da ga nervira što ovaj ide za njim. Okrene se i počne da viče 'Šibe! Šibe!' - a pas ga gleda i ne pomjera se. Ovaj se naljuti, zaleti se i udari ga nogom. Bi šta bi. Pas se tog momenta poče da uvećava i da sve više i više raste. Ovaj poče da bježi, ali nije mogao nikako pobjeći. Pas je toliko narastao da je bio veći i od planine."

Nisam se nasmejao, nisam ni pitao "e, šta je duvao?" i slične budalaštine. Osetio sam neki nemir. Kad sam bio mali imao sam često noćne more. Počinjale su tako što bih gledao iz daleke perspektive potpuno prazan, beo prostor. Čuo sam zvuke koji su bili iritantni, a onda sam u tom belilu video tačku. Kao kad zumiraš tačku na sred prazne strane u dokumentu na kompjuteru, približavao sam se virtuelno u svom snu toj tački koja je zadobijala oblik, a zvuk je postajao sve jači i nepodnošljiviji. Jurio sam glavačke prema obliku koji je postao već jasan obris dvoje ljudi ili dece koja su razvlačila harmoniku. Iz nje je dopirala ne muzika, već prosta buka. Onako kako sam strmoglavio bestelesno i bez svoje volje sa visine prema sitnoj tački, tako sam se i nezaustavljivo kretao ka harmonici, uranjao u nju i zumirao i dalje sve dok zvuk nije postao nepodnošljiv, a ja postao jedna tačka dok je sve oko mene postalo veće i važnije. Budio sam se vriscima.

"To nije jedini slučaj. Desilo se većem broju ljudi." Prekini! Pomislih. "Eto... ko bi rekao? Mali pas da se pretvori u demona. Zato ako ikad naiđeš na psa, pomisli da je možda i sam đavo i ni slučajno ga ne udaraj. Ti ljudi su ubrzo umrli pošto su ispričali šta im se desilo."

Domeniko

"E, a da ti ispričam još jednom šta se desilo u Bonabitakolu kad smo bili đeca... Bilo je ljudi što su držali krave i prodavali mlijeko po pijacu i od kuće do kuće, ko naruči." Setio sam se Akmačića i kad sam kao mali išao po flaše mleka kod već pokojnih, ne znam im više ni ime... "Moralo je da se krene rano ujutru, prvom zorom, oko pet-šest sati i onda se pešači do devet ujutru da se stigne na pijac. Roditelji nisu išli, nego su slali đecu. I tako se sakupe njih nekoliko i krenu, svak sa svojim flašama. Prvi se uvijek budio Mauro. Pošto mu je kuća bila najgornja, on se spuštao do ostalih, prvo do Karmele: Karmeee! i ona je silazila. Onda su išli po Domenika, pa na kraju do Ilijane. I svi tako, jedno za glavu veće od drugog. Kad sve prodaju, kupovali su u gradu šta je trebalo za selo, kako ko šta naruči, i onda su na to još zarađivali. Nije to bila neka para, ali onda para nije ni bilo ko danas. Više se cijenilo."

"Jedno jutro, isto tako, Mauro je sišao do Karmele, pa su zajedno otišli po Domenika. Rumenikoooo! - na dijalektu se Domeniko kaže Rumeniko. Čudan narod - od Domenika, kako si u kurac posto Rumeniko!? Rumenikooo! Njega nije bilo. Treći put kad su ga povikali i kad nije izišo, pomislili su da mu se nije šta desilo, da nije bolesan. Taman kad su se bili okrenuli da pođu bež njega, eto ti Domenika. Ništa ne govori. Pa mi te zvali triput, ti ništa! Šta ti je bilo? Domeniko i dalje ništa, samo ćuti i ide iza njih. Mislili smo da si se razbolio ili da si se uspavo... Ne izgledaš baš najbolje. Domeniko ništa na to nije rekao. Đeca su nastavila da idu dalje i da pričaju ko što samo đeca znaju. Ponešto bi dobacili Domeniku, ali ovaj nije bio voljan da govori. U jednom momentu se Ilijana okrenula i vidi nema Domenika. Ej, đe je Domeniko? Svo troje stadoše, pogledaše izase, ali ga nije bilo. O svašta! Pa do na stranu je išo za nama i ni da kaže da neće d'ide ni ništa... Ko ga šiša, ajmo mi pa ćemo viđeti kad dođemo kući."

"I tako su nastavili ko obično. Prodali mlijeko, kupili šta je trebalo - ko soli, ko kafe, šećera. Vratili se u selo, kad tamo se oko Domenikove kuće okupio narod.

- Šta je vo bilo?
- Ma desilo se nešto strašno.
- Šta se desilo? Kome?
- Umrlo jedno dijete.
- Ko umro? To je Rumenikova kuća. 
- Rumeniko. Svi se pogledaše u čudu.
- Kako Rumeniko!? Pa jutros smo sa njim išli. Ništa nije šćeo da priča i onda se vratio kući... Kad je umro?
- Noćas."

Ledeni me je znoj oblio. Ne sećam se o čemu sam razmišljao. Znam samo da me je bilo strah. Dok čovek vozi, ne gleda na suvozačko mesto ako mu taj neko nešto priča. Bilo me je strah i da pogledam jer sam se bojao da tamo neće biti moj tast nego Domeniko. Kad je put na trenutak prestao da krivuda, okrenuo sam glavu udesno. Tamo je sedeo on, mrtav umoran i sanjiv. Ali izdržao je budan do granice sa Srbijom, a onda se osetio kao kod kuće i zaspao.

Thursday, December 6, 2012

Размножавање

Чињеница је да се у развијеним земљама, каква је данас и Србија, дешава да наталитет почне да пада. Разлог томе није то што смо постали размажени, што јуримо каријере и слично.

Разлог је то што више не живимо у комуни! 

Сада сами морамо да се бринемо о детету. Баба и деда, ако имате среће, дођу да вам помогну за викенд, а они срећнији успевају да утрпају децу својим родитељима и понеки радни дан. Међутим, у великом граду какав је данас Ниш, Нови Сад - о Београду и Њујорку и да не говорим, све морате сами. Бабе и деде су вероватно у неком другом српском граду.

Нема времена за каријеру. Немаш времена ни да се обријеш ни да се издепилираш. Жена почиње да пиша стојећи, мушкарац Лигу шампиона не може да погледа ни у репризном термину. 

Једна бројна бечка породица

Онда људи крену да кењају по медијма, а и кад одеш у госте, како је страшно што влада бела куга. Па људи, решење вам је испред носа: населите мало своја родна села, пустите велике градове да се смање, немојте да постајете независни са 19 година, него служите широј породици до тридесетпете-четрдесете - тада је у реду одвојити се и направити своје породично легло, тик уз велику земуницу од кеве и ћалета. До тад нисте ни осетили да сте заједничким напором подигли седморо деце. У супротном, радите као што раде Американци: асимилујте странце. Јер поред свих срања са којима мораш да се носиш са најближим окружењем, суседима и фамилијом, па замисли још да припадају другом етносу! Жасу.

Seve insistira da se porodi u kadi
Џаба те је Пантела плодио

После толико година јасно ми је зашто је породица, а не индивидуа језгро друштва. Проблем нас модерних и развијених земаља је у томе што породицу дефинишемо у најужем могућем смислу, а курђеле и курајбере заборављамо. Што вас је више, то сте јачи. Ко год да сте. Није ствар у томе да ли имате жеље и алата да децу правите, снаге да их подижете, већ да ли имате потпору шире породице за све то. 

Па ви видите...


Sunday, December 2, 2012

Diverzija

(Nastavak priče: Na Eginu po... pistaći)

"A trojke su Đuro, šta?"

Nijedan od nas dvojice nije razmišljao o "osnovnim jedinicama diverzantskih grupa" kada je naša mala Kubanka počela da priča o trojkama. "Kad žena ovde izađe sa dva muškarca, svi misle da je to trojka, hahaha!" Ne znam da li smo brže sipali pivo u se ili smo brže pržili cigare i gledali butke koje sevaju svaki put kad bi prekrstila nogu preko noge, a prekrštala ih je kao da smo na bogosluženju.

Mesec je bio pun, a nebo vedro, kao što je i uvek tokom letnjih dana. Romantika je plakala za ovim momentom, ali je njena starija sestra Pornjava ipak dobila prednost.

"U Grčkoj su većina muškaraca maricones, a žene su tortilleras." Prvu reč sam znao - pederi, ali ovu drugu nikad nisam čuo. Napravila je gest dlanom o dlan, ukrštajući ih između palca i kažiprsta - "Tortilleras". Kakav vizuelni prikaz lezbejskog odnosa! Provalio sam se od smeha.

Pomen trojki je još uvek odzvanjao u mislima. Svo to ćaskanje između teško je padalo jer smo hteli samo da počnemo da stavljamo tačku na celu priču. Ne znam šta je Dragan mislio, ali moja prva pomisao je bila da će to biti prvi put u životu da od seksa pravim perverziju. Koliko god mamilo, bilo je i nečeg neugodnog u pomisli na grupnjak.

"Sa moje terase se baš lepo vidi mesec."
"Ja bih voleo da vidim mesec s tvoje terase." (Kakva jadna fraza, ali gledao sam dosta porno filmova)
"Hahaha!" - njene sitne oči su me gledale vragolasto i smejale mi se, u lice. Da li me izaziva ili mi se samo smeje? Radi sopstvenog duševnog zdravlja, odlučio sam se na prvu opciju.
"Ajmo do tebe." Falilo je samo da dodam "svi znamo zašto smo ovde", ali ipak sam odlučio da zadržim bar minimum manira. Sve ovo vreme i Dragan je tu (osim kad smo pričali o mesečini - tada je bio u WC-u), ali jedino ja pričam i prevodim s vremena na vreme. Prevodi su bili više nego u duhu srpskog jezika: "Brate, kako bih je iscepao!" "Kad ćemo više da idemo, dosta mi je i piva i cigara!" "E, ali stvarno je jebozovna... znači... uh!"
"Šta ti je rekao!?" - znala je o čemu smo mogli da pričamo. Jedino što nisam znao jeste da li da joj stvarno kažem ili da ipak prevedem kao "ma kaže Dragan kako je neverovatno koliko ljudi može da stane u ovako mali kafić i kako je šteta što smo samo još sutra tu."
"Aha..."

***

Iz ove perspektive u glavi su mi samo komadići velike slike: tamna soba, zelenkasti zidovi prepuni slika neke devojčice, mesecom obasjana terasa, presijavanje mesečevih zraka na njenim oblinama, drugarska raspodela posla, cigareta u pet ujutru, oproštaj i laki koraci nazad do naše sobe. Kupili smo još po limenku piva usput i još po jednu paklu cigareta. Nismo mogli da spavamo...

***

Sveti Nektarije, ti nas spasi

To jutro su nas probudile bučne komšije. Ne znam ni koliko smo spavali, ali sigurno ne dovoljno. Bilo je oko deset ujutru. Dragan je izašao ispred sobe i posle par minuta me je pitao da li hoću kafu - komšije su nas ponudile. Ništa mi ne bi bolje prijalo! Ispostavilo se da niko od tih ljudi ne govori engleski niti bilo koji drugi strani jezik, a imali su ogromnu želju da pričaju sa nama. I pričali su. Mi smo s pola mozga pokušavali da razumemo, objasnimo, zahvalimo se. I odlično nam je išlo.


Malo po malo, jedan od njih, bogougodni Grk, objasnio nam je da ide u crkvu Sv. Nektarija i da, ako želimo, može da nas poveze do tamo. To je najveća pravoslavna crkva u Grčkoj. Neverovatno je da se nalazi upravo na ostrvu Egini. Dosta toga nisam ni znao o Egini. Tačnije: ništa nisam znao o Egini. Nedavno sam gledao i dokumentarac o Staroj Grčkoj u kome su govorili o tome da je jedan od najvećih konkurenata Atine u davna vremena bila upravo Egina! Atinjani su imali tu sreću da jednom prilikom pronađu rudnik srebra u blizini grada, a Temistokle je imao dovoljno mudrosti da nagovori sugrađane da se odreknu svog dela sledovanja (ono što bi danas bile akcije, npr. Telekoma) u korist grada i zarad izgradnje lake flote koja bi mogla da se suprotstavi Eginjanima. Otad počinje dominacija Atine na moru.

Na Egini se nalazi i jedan značajan hram iz antičkog doba, vrlo dobro očuvan, ali do njega nismo uspeli da odemo. Ako Eginjane pitate da vam preporuče šta treba da vidite na ostrvu, reći će vam odmah - crkvu Sv. Nektarija. Antički hram im nije na prvom mestu.

Sve to verovatno ima svoje istorijske razloge, a ostrvljani izuzetno poštuju Sv. Nektarija kao čudotvorca, čoveka koji je za života izlečio neizlečive, učinio da hendikepirani prohodaju, da se čovek koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći vrati u žive... Sve nam je to ispričao naš dragi vodič, na grčkom. Ako smo ga dobro razumeli. Sam on kaže da je video jedno od tih čuda svojim očima (da je hendikepirani prohodao).

Objasnio nam je i da su kod Sv. Nektarija dolazili mnogi da se izleče od bola u glavi. Da li je slučajnost ili ne, ali dok smo se provlačili ispod skela unutar crkve (još nije u potpunosti završeno njeno oslikavanje), jedna žena čelom opali u metalni direk. To sveto mesto je učinilo da ne prasnem u smeh, ali pomislih da je to ipak sreća u nesreći. Triput Oče naš i sve će da prođe.


Danas Sv. Nektarije počiva u krugu crkve, a brojni vernici dolaze da se poklone njegovom grobu u maloj kapeli. Ako prislonite uho na mermerni sanduk, možete da čujete otkucaje. Kažu da je to Nektarijevo srce koje kuca. Ja sam čuo. 


Što se tiče bola u glavi, i on me je prošao. Nisam osećao sav onaj alkohol od sinoć, prestao sam i da mislim na sve što se izdešavalo i pustio sam da me duhovnost mesta oslobodi bremena morala. Naučio sam da se ispovedam u sebi otkad me je, mlađanoga, moj prijatelj Savo nagovorio da popu kažem da sam grešio, a kao motiv - pošto sam bio sav čedan inače, savetovao mi da navedem rukoblud. Dan danas se toga sećam sa određenim čemerom. Zamišljam tu situaciju kako se ponavlja kao loop, a popov izraz lica i misli su uvek drugačiji. Jednom je to "Drk'o si, a?", jednom podignute obrve, iskolačene oči i uzvik "Uuuu!", nekad me samo samilosno pogleda u fazonu "Nije tebi lako..."

Naš vodič nam je u međuvremenu sve živo objašnjavao. Dva sata smo morali da naprežemo vijuge i dokažemo da smo razumeli ono što je rekao. Nije bilo lako. Na kraju nam je poklonio bočicu ulja i bočicu svete vode iz crkve, seli smo u auto i krenuli nazad ka gradu. Na prvoj krivini, dok se crkva Sv. Nektarija još uvek videla u svojoj veličanstvenosti, vodič pokaza na samostan do koga se odvajao kraći sporedni put: "E, a sad da vidite ženski samostan..." Ovoga puta sam znao da smo i Dragan i ja pomislili isto: "E idi više u pičku materinu!" Pokucao je na vrata. Molim te Bože, molim te... samo da niko ne otvori. Ponovo je pokucao i osluškivao da li neko prilazi. Pokazah mu na "radno vreme" samostana - baš smo došli u sred popodnevne pauze, tj. molitve. Ali pokucao je još jednom - treća sreća. Niko nije otvorio. Hvala ti Bože! 

***

Dobrih ljudi svuda ima. A u predvečerje tog dana upoznali smo i jednu vrelu Holanđanku od 23 godine, studentkinju kriminologije, odsek za disekciju ljudskih leševa. Šteta što je bila sa grobom od drugarice, pa ih sutradan nismo zvali na planinarenje do Likabeta.

Sunday, September 9, 2012

Na Eginu po... pistaći

Kada me je Dragan pitao na koje ćemo ostrvo za vikend, imali smo nekoliko opcija. Devojke su ranije išle na Agistri i mnogo im se svidelo. To je bio i moj odgovor. Agistri je blizu Egine, pa bismo mogli i da posetimo oba. Pored toga, oba ostrva su blizu Atine, na svega sat vremena plovidbe.

Probudili smo se kasno tog dana. Kafa, cigare, tuširanje i taksi do luke - stigli smo tek da uhvatimo brod za Eginu. Ma šta ima veze, svejedno je! 


Egina je jedno od većih Saronskih ostrva. Iskreno, nisam očekivao da će gradić biti posebno veliki, što doduše i nije, ali iznenadio sam se kako je živahan. Ceo taj pojas oko luke je nakrckan kafićima i restoranima. Mnogo je ljudi, sve je vrlo živo. Glavna privredna grana ostrva je proizvodnja pistaća. Prvi put u životu sam video drvo pistaća. Svuda su plantaže, a po gradu se na dosta mesta prže i prodaju. Nisu jeftini, što bi čovek očekivao: 200 grama je oko 2,50 evra, ako se ne varam.

Jedan taksista mi je jednom rekao da su Egina i Salamina ostrva na koja atinski momci idu da se provedu. Hm... nisam to znao kad smo išli, ali svejedno. Neke stvari se brzo skapiraju. Dovoljno je sesti u restoran. Naravno, odabrati onaj u kome vidiš slatku konobaricu da ti se smeška. Onda naručiš hobotnicu na žaru, lignje, zelenu salatu i bokal vina i počinješ polako da smeškaš brk svaki put kad mala prođe pored tvoga stola. "Efharisto, efharisto..." Nego, donesi der još jedan bokal belog! 

Već se obojica komešamo u stolici i nećemo kući da idemo. Vino pijemo i pušimo... a ona se smeška. Naruči Dragan "one lemon cake" i mala mu donese tri komada iseckanog limuna. Odmah se videlo da joj engleski nije jača strana - a opet, nije ni uobičajeno da se slatko jede pre slanog, ali Dragan voli. Ništa, ostade mu limun... 

Posle skoro sat i nešto vremena, razmene osmeha i pogleda, iksanu dođe da prozbori neku. "Slušaj bejbi", počeh na indijanskom engleskom, "ima li đe vuda da se iziđe u grad, bar, ovo-ono?" "No English. Greek, español..." reče dok se već udaljavala. "Čekaj! Pa ja govorim španski!" Tolike godine učenja španskog i izgleda da će mi se prvi put isplatiti i da ću konačno dobiti neki pistaći! Usledila je razmena brojeva i pozivanje u grad. 

Iako su nas odrali k'o zečeve u ovom restorančiću, bili smo srećni k'o prasići. Barem smo se tako osećali. Zapalili smo još po jednu cigaru. 

(Nastavlja se u članku: Diverzija)


Thursday, August 23, 2012

Hidra – ostrvo magaraca


Malo, hrabro ostrvo magaraca i ljudi, iako sam ga uvek zamišljao kao vlažno i močvarno jer u igrici Heroji III močvarni grad kao najjače stvorenje ima upravo višeglavu hidru. Sam ulazak u luku srpastog oblika, sa tvrđavom na jednoj strani i mnogo belih kuća okruženih kamenim zidovima rasprostrtih po padinama koje se uzdižu od luke ostavlja snažan utisak. Ovo nisam očekivao. Na ovom ostrvu je nekada živeo i čuveni Lenard Koen i još neke poznate svetske ličnosti, a kasnije sam otkrio da je sa ovog ostrva potekao i ustanak protiv Otomanskog carstva i da je ostrvo, koliko god malo bilo, a ne broji više od pet hiljada duša, dalo pet grčkih predsednika! Što reče jedan moj drugar, oni su k'o Crnogorci: nema ih mnogo, ali su na svim vodećim funkcijama. Ratna flota Hidre je odnela nekoliko važnih pobeda protiv Turaka. Tu je sašivena i prva moderna grčka zastava koja je danas izložena u gradskom muzeju...

Prvi susret s pločnikom doka odiše mirisom magaraca i konja. Na ostrvu su zabranjeni automobili i motocikli. Ima svega par vozila – jedan smećarski kamion za celo ostrvo i par opštinjarskih džipova. Ovo je prava oaza za odmor od prelaska atinskih ulica i strahovanja za sopstveni život, čak i na pešačkom prelazu. Užurbani centar liči na neki gradić iz starih filmova o američkim ili britanskim buržujima i buržujkama u poseti zemljama trećeg sveta, negde u Africi ili na Bliskom istoku, možda zato jer je sa luksuzom prtljaga i odeće posetilaca teško spojiti vonj konja, magaraca i njihovih gazdi što spretno vezuju nove Samsonite kofere na leđa životinja i elegantno ih sprovode do hotela gosta. Panoramom dominira zvonik sa satom u mletačkom stilu, mada ne tako visok kao onaj u Zanteu, na Zakintosu. 

Voda mora je ono što me uvek fascinira. Modro, mastiljasto plava, a pri obali zelenkasto azurna, prozirna voda sa svetlo oker bojom kamenja koje se vidi duboko u moru... a more se pomera kao želatinasta masa u koju želiš što pre da uroniš. Shvatio sam posle dugo godina da more koje volim nisu dugačke, dosadne peščane plaže, već kamenite, sa kojih se u vodu ulazi na bar jednom pristupačnom jezičku obale i gde dno ne možeš da dohvatiš ni na metar od kopna. Ovde su skoro sve plaže takve, a prva je na samo pedesetak metara od ulaza u luku. Vijugavi put koji vodi na tu stranu prolazi pored svih najboljih plaža ostrva, a svuda se može stići pešice. Pogled sa puta naniže ka moru je nešto čemu se ne može odoleti.

Dok sam ručao u jednom omanjem restoranu, malo uvučenom od samog centra, konobar ili konobarica, nisam još uvek siguran, širokih nozdrva i tankih zidova nosa, s nekoliko dlačica po licu za koje nisam siguran da li izbijaju iz podvoljka, sa obraza ili ispod mačijeg nosa – sve u svemu, osoba ima mačiju glavu (čovek bi možda na jednom ostrvu ovog tipa pre očekivao da vidi konjske ili magareće crte lica, ako već mora da liči na životinju), pričao mi je o tome kako je ovo vrlo sigurno ostrvo, kako se ovde ne dešavaju krađe jer – kako ćeš da pobegneš sa ostrva!? Nema automobila. Samo brodići. Kaže da na Hidri nijedna banka nikad nije opljačkana. Kako da pobegneš sa novcem? Zato su ovde banke sigurne. Niko ih ne pljačka. 

Da... informacija je jedno, ali toliko puta mi je ponovio, tj. ponovila ovo sa bankama koje niko ne pljačka, da sam počeo da razmišljam u tom pravcu. Potrebna je samo dobra organizacija. Odmah mi je na pamet pala sjajna ideja. Gledanje filmova nekad ima svoje prednosti. Kao što su krijumčari droge istu krijumčarili tako što bi je privezali ispod korita broda u džakove koji su bili napunjeni težim materijalom da ne bi izašla na površinu, tako se može otpremiti i novac ukraden iz banke na Hidri do Atine. Greška krijumčara droge bila je u tome što su drogu vezivali ispod svojih brodova. Dakle, plan bi se sastojao iz dva koraka: pronaći brodić koji češće saobraća do Atine. Nije bitno da to bude prečesto. Malo četovati sa meštanima, videti kad idu do grada, upoznati njihove barke i gde ih ukotvljavaju kad uplove u neku (i koju) od atinskih luka. Pripremiti džak ispod njihovog broda ili ispod nekoliko brodova, za slučaj da neki od njih isplovi baš kad se nađeš na džadi s džakom para u rukama i policijom koja galopira na mazgama prema tebi. Pljačku izvršiti brzo, novac strpati u pripremljenu vodootpornu vreću i baciti se u more odmah. Ako sve prođe kako treba, tj. ne naprave razliku između tebe i ostalih kupača, od kojih se niko ne kupa u luci, onda možeš samo da čekaš po atinskim lukama... Strpljenje je ključ. Nema nervoze. Ako brodića nema, nemoj da se vraćaš na Hidru. Čekaj. Ako su otkrili tvoj ingeniozni plan, barem si na slobodi. Popij kaficu ili dve sa nekom lepom Grkinjom u marini Alimu, u jahting baru Skipper's i čekaj da tvoj kapetan uplovi u mirnu luku...

Odmah da odreknem svoju odgovornost za korišćenje ideje! Ovo je samo fikcija dostupna svim manijacima na internetu, a plan je stvarno dobar, tako da me ne bi začudilo da ga neko i sprovede u delo. Da ste se ranije setili da pročitate ovu priču, možda taj neko ne bi nikad ni uspeo. 

Tako... odoh sad malo do luke da prošetam. Volim miris mora.

Tuesday, August 21, 2012

Por(n)os - the English version


Ancient Greek culture did not shrink away from the pedantic rigidity of the petit-bourgeois society. Before Hugh Hefner fought his way through to the best pieces of the world’s meat, throwing only the leftovers from his table to the rest of us perverts in the form of artistic photographs that cover more than they uncover, the ancient Greeks freely expressed their sexuality three thousand years ago, carrying it along everywhere without being ashamed or embarrassed. Bora Čorba tried to relay the echoes of that freedom in Serbia with the words of his song “dick, pussy, ass, tit”, but the echo died in the deaf wall standing firmly before the Serbian nation…

I remember that in school we didn’t learn of the Mycenaean coffee cups with porn positions – an extremely valuable gadget for coffee-drinking with your next-door and further-down-the-road neighbors. I mean, they certainly did convince me that if a girl wants something from you, then she sends you a subliminal message like “Wanna go have a coffee?” or “When are we gonna have a coffee?” or something along those lines. Now, I interpret all such invitations as the primal propagation call and I try to smile as much as possible – yes, that, too is supposed to portray a subconscious desire for coupling and the primal mind of your potential partner will know how to decipher those signals, so just shut up and let nature take its course.

A perfect example: during my recent visit to the island of Poros, my attention was captured by the postcards depicting the acts found on the above mentioned cups and home utensils in Mycenae, Crete and the surrounding Cyclades. Aghast, I gaped at the orgies at the central square: threesomes, twosomes, oral analyses and many variations complemented by vivid scenes of the lonely rider, solitary jerk and… a few postcards of the island sneaked their way in there, too.

I hesitated not and bought two of them on the spot: I didn’t want to buy the rest since I’m a serious man. I will try and give a couple of proposals for the titles or captions thereof:


“No, don’t come closer, or the white will be on you all over!”
“Just… just stay over there, ok? I can manage it.”
“But ho! Are you sure you can take it?”



“Here I go with the thing on my own…”
“Big cock opens the chastity belt as well!”
“She who knows, gets two… in one.”

If you find this inspiring, write your own suggestions in the comments section. If not, how about we go get a cup of coffee?

Thursday, August 16, 2012

Granada - English version


The air smells different in Granada; a lulled atmosphere permeating with artisan leather bags sold along the narrow “Moroccan” streets, a hundred different teas from all over the world, , kebab – the famous “schwarma”, mixed with the dank, rich spices of Morocco and Pakistan, Sierra Nevada and hope…

It seems that time stands still there, as if there was no hurry for anything: ragged hippies in the winding callejones of Albayzin, on the little squares next to the fountains and on the viewpoints fill the already dreamy air with melancholic tones of their mainstream and alternative instruments. Even the church bells toll slowly. The streets belong to them, and most of them came from all over Spain, Europe and the world; they found their own self, they feel at home and act accordingly. Granada is their home.

And you are probably a tourist? Pretend that you understand. Be cool, sit on the sidewalk. Start a conversation. Look, as if hypnotized, at the maestro’s fingers playing flamenco guitar. Take photos of him with your pro camera - as if you too are an artist, only in the world of photography or amateur film, among the indigenous people, whose customs you want to present in your own village back home, and everything is cool. Everything is immensely cool.

So the years go by. If you’re not careful, you may wake up one day in Granada and understand that your life had passed in inebriation with life, in the open, in parties, in flamenco nights, long walks, immeasurably long observing of the Alhambra and “the most beautiful sunset in the world”, as the criminal Bill Clinton phrased it, from the mirador of San Nicolas. A plate was placed at San Nicolas to honor him, something like “Billy was here”…but it’s no longer there. It wasn’t me, I swear!

Is Granada more sun or rain? Sun, lots of sun. But there is rain as well. The boring, seeping rain that can go on uninterrupted for days on end in a lackluster, melancholic way. And then, the sun will rise and the smell of paella, seafood and who-knows-what, prepared on garlic (the trademark of Spain) will fill the narrow Arab streets. That same garlic bothered Beckham’s wife while her husband played for Real Madrid: “Spain smells of garlic! Yuck!” sayeth Victoria and fell in disgrace with the Spanish people. It happened recently, a few years back. I told you, time is relative in Granada, and it feels as if it had happened just the other day, when it actually happened once upon a time.

And then, one more day breathed in to the fullest. I walk down the steep streets of Albayzin; I don’t know where I’m going, but I know I’ll go past the “Teteria”, i.e. the Moroccan tea and Andalusia Arab tourism street, reach Calle Elvira, with super-alternative bars, go left to Plaza Nueva or right along the Elvira.Or I might just walk straight down to Gran Via Colon, the largest street in town, cross it at the Cathedral and then sneak in again in the small tea, silk and velvet streets, fancy shops, souvenir shops, among the tourists and the Granadine semi-snobs (Gran Via Colon is the border between the Hippie Empire and ordinary people). Small and big squares take turns to the left, right and straight ahead, and then everything ends with the line at Burger King. From that point on, the town is starting to get serious a bit, taking the shape of an ordinary European town. The stores are lined up along the three rays of streets, one of which leads all the way down to the Garcia Lorca Park, namesake of the Spanish poet who loved  Granada and spent most of his life there.

I’m already thinking of whether to go back from where I came, make a left turn to the bull arena, and find El Nido del Buho bar (The Owl’s Nest), where some of the best tapas in Granada are served, abundant and tasty. For 2 euros, as the price was some time ago, i.e. for 2.20 euros (what can you do, it’s the crisis time) today, in 2012, you get a 0.33 l draft beer and a nice plate of food. My all-time favorites include: salmon with cream cheese, salmon with red sauce, paella (if available), and surely the Iberian prosciutto (jamon iberico). The choice is magnificent, almost like Suleiman the Magnificent: there are hamburgers, hot-dogs (oh, yeah: they call them “perritos calientes”, literally, hot dogs!?), avocado, skewers and what not.

After three years I am back in Granada. What a flash! No wonder that while I lived there everything felt like a dream. The atmosphere is just like in Alfred Tennyson’s poem “The Lotus Eaters”. Tennyson actually got inspiration for this poem on a trip to Spain: the sailors full up on lotus, or, to translate it into English – on henbane, grow so numb and fall into a state of blissful day-dreaming, isolated from the rest of the world… Almost nothing has changed. I am walking the same sidewalks along Gran Via again, I see the same shops, the same tourists, only in the body of somebody else, I recognize the faces of some of the shop-keepers…

And so I was and I was not. At times it seemed that only a shadow of me was walking those streets where once upon a time Cedomir Pusica, the owner of the body who sleeps somewhere in Serbia, in Italy, in Greece, in Hungary, in Matrix, studied and fooled around. Something changed. Me. Joder



Wednesday, July 25, 2012

Pljusak inteligencije

Nikad ne pretpostavljam da je devojka inteligentna i da može da bude izuzetno zagrižena i zainteresovana za filozofske teme - divno osveženje za ove vrele dane; i nikad ne pretpostavljam da je muškarac gej zbog toga što se drugačije češlja, oblači i drži. Niko nije kriv dok se ne dokaže drugačije, samo što u pojedine procese dokazivanja ne želim da ulazim...

Ponekad izgled ne vara. Svakodnevnica učini da ono što je očigledno postane neprimetno. Svaki dan je gledaš kako radi za računarom, sa velikom dioptrijom, zatim kako se kreće kroz zgradu uvek odlučnim koracima kao da svakim korakom želi nešto da kaže i jedino što vidiš jeste odlična guza i seksi naočare, vidiš prezaposlenu mladu menadžerku kojoj treba odmor i muškarac. I želiš da pomogneš koliko možeš. A onda, umesto pljuskanja vaših tela jedno o drugo na obali mora, u parku ili u stanu - zapljusne te njena inteligencija. Nešto što nisi očekivao. Druga osoba, u potpunosti.

Počinje mentalno sparivanje i priče o umetnosti. Vidim da par trivijalnih komentara o umetnosti koje sam spremio kao uvertiru za prelazak na primordijalno zadovoljenje njenih fizičkih potreba gube smisao u njenim odgovorima koji su na mestu i koji pokazuju da zna o čemu priča i da stvarno voli umetnost. Posle inicijalnog šoka, brzo sam se povratio i onda je razgovor tekao potpuno prirodno. Žena voli filozofske teme. Ne smara je da priča ni o idealnom društvenom uređenju i slaže se sa mojom idejom kako bi to trebalo da izgleda.

- Demokratija, kako se danas manifestuje, nije ništa drugo do aristokratsko uređenje koje je osmišljeno da zadovolji u potpunosti samo mali broj ljudi koji su u vlasti. Ne brine za dobrobit svih ili čovečanstva kao takvog. Ono što ja mislim da bi trebalo uvesti jeste aristokratsko uređenje, kao što je neki od starogrčkih filozofa jednom propagirao: da ne važi svačiji glas isti broj poena, već da svako, prema zaslugama u određenoj oblasti, dobije različit broj poena prilikom glasanja. Tako, na primer, ako se neko razume u poljoprivredu - trebalo bi da njegov glas vredi, npr. 10 poena, dok bi glas nekoga ko se u nju uopšte ne razume trebalo da vredi 1 poen. Za različite oblasti, ljudi bi imali različit broj poena kada se odlučuje o datim temama. Svako bi bio u obavezi da glasa, a sve bi se sprovodilo preko interneta. Neka vrsta fejzbuka. Ceo sistem ne može da se implementira danas za sutra, već mora da ide postepeno, a mislim da bi u narednih pedesetak godina mogao da zaživi u potpunosti.
- Da, potpuno se slažem. Samo vidim jedan problem - ko će da odlučuje o dodeli poena svakom čoveku?
- Škola. To može da bude jedan od kriterijuma. Diplome koje imaš, proseci iz različitih predmeta...
- A šta je sa ljudima koji nemaju školu?
- Ima dosta ljudi koji nemaju školu, ali znaju odlično da rade neki posao. I to bi trebalo obavezno uzeti u obzir i dodeliti svima poene za određene oblasti.
- Jeste, samo što se ja bojim pristrasnosti kod dodeljivanja poena...
- To jeste problem. Nemam još uvek rešenje za njega.

Sve ovo i još mnogo toga razmenili smo između gutljaja piva. Posle mentalnog seksa, prešli smo na trivijalnije teme o seksualnoj orijentaciji Grka. Nije prvi put da čujem da je ogroman broj muškaraca u fazonu furundžija, ali počela je i ona da se žali. Pokazivala mi je ljude oko nas - većinu je poznavala. "Vidiš, ovaj je gej... i ovaj je gej... i vrlo je teško devojkama u Atini da nađu muškarca..." Sad smo krenuli u pravom smeru, pomislih. Da, nastavi... Brk mi se smešio. Rekoh: "Jeste da imaju ove gej frizure (fazonirane ćube, kratko potšišani sa strane, ali sa dosta kose na vrhu zaleđene u formi savršenog talasa za surfovanje - ono što je Ema jednom nazvala "gnezdo"), ali ogroman broj muškaraca u Italiji ima takvu kosu pa sam navikao da ih viđam, a ne mislim da su svi gej." Stvarno?! upita iznenađeno. Da, ali ovi jesu, znam sigurno.

I tako, umesto sebe, na kraju preporučih svog prijatelja Dragana da pokuša da reši njene i probleme svih drugarica koje eventualno pate od iste boljke. Plemenitost i nenametljivost su odneli pobedu, a ja se pored sve uspare vratih kući suva k... Pre nego što smo se rastali, rekla mi je samo "kita me pali" i nestala u atinskoj noći...

Monday, July 23, 2012

Sobna idila


Upravo se otvorila vremenska kapija i odnela me deset godina unazad u studentske dane kad smo Dragana, Srđan i ja živeli u jednom velikom stanu na Dorćolu u sred najljuće zime i spremali ispite... Kako vreme leti... Sad mi treba rečnik da razumem samog sebe, šta sam hteo reći, ali svejedno - odzvanjaju mi lake misli po već teškoj glavi. Izgleda da sam bio pametniji onda nego sad, iako ceo život znam da sam svakog dana pametniji nego prethodnog. Nije ni važno. Ovo sam ja: pre mnogo godina. Mlad i neiskvaren. Još student.


Sobna idila

There was a time when silence was abstraction
And the coldness unimaginable
Now it's substantial to our living
among the inimical space
surrounding the three beds
turned to one another and lost in time, too. 

The rhyme, you may notice, the atmosphere, succeeds not in evoking
Imprisoned by the fear of the pending exams
Ever more by the indecisiveness on our part
Our days are chartered like the flow of the Thames
And the brooding about literature
sets our mind apart. 

Desire to suffer the fathe of the Jews
and escape from the desert led  by some Moses, 
haunts us like Noel Byron's verse
light and easy and near the close. 



Chedomir Pusica, known for his flowing lines, wrote this poem during his student days in 2000. In this period he shared his dreams, wishes, sufferings, freezing with another two artists less famous for lines but more skillful at prose, in a dark flat of an old Dorcol building where nobody but Mr. Srećec used to dwell. This was the period where Chedomir created some of his Baudelaire-like verses and expressed deepest fears but also added a sharp crticial touch to the English poetry of the 16th and 17th century. 

To be continued...

Ms Dragana Popov
Famous Serbian Critic and Essay Writer

Sunday, July 15, 2012

Kad ja dunem i vatru sunem...

"Ako ideš u Sunio, ostani da vidiš zalazak sunca. To je ono što tamo vredi..." Sad mi to kažeš!

Ovaj put nisam išao u Sunio. Mislim da više neću ni ići - dovoljno je jednom videti ono zbog čega ljudi tamo idu, pored zalaska sunca: Posejdonov hram. Dva i po sata vožnje ne zvuči primamljivo na julskom suncu. Čekao sam autobus koji tamo ide, ali ću izaći na Limanakiji. To je jedan od prvih zaliva van grada, pravi raj koji sam video dok sam putovao za Sunio i kome sam obećao da ću se vratiti. Sad mi je jedino žao što nisam sačekao taj zalazak sunca, ali plašio sam se da ću propustiti poslednji autobus za Atinu.


U mojoj glavi je tada stvorena jedna drugačija slika celog mesta: rekli su mi da idemo malo van grada, da vidimo odlično očuvani, veličanstveni Posejdonov hram. Slika koju sam ja video u glavi bila je kombinacija Gaudijevih nepravilnih oblika kuće Batljo i mitologijske impozantnosti fontane Trevi. Međutim, tu nije bio kraj. Zamišljao sam stepenice koje su vodile u hram, mistično zatvoreno mesto za obrednike i molioce. Pokornost posetilaca bila je osigurana njihovim prolaskom pored kolosalnih statua sa jedne i druge strane hrama, od kojih je najveća bila ona Posejdonova. Čitav kompleks mistike i moći.

Ali na vrhu tog brda stajali su asketski jednostavni, dorski stubovi hrama, otvorenog plana, nalik Akropolju, samo manjih razmera. Stubovi su, takođe, urađeni u drugačijem stilu od onih na Akropolju, iako je hram izgrađen u isto vreme kad i Partenon - za vreme Perikla.


Koliko li su samo smena godišnjih doba videli ovi stubovi? Stoje tu hiljadama godina. Trpe i kišu i vetar i more... Ne znam da li je ovde uvek bilo toliko vetra, da li je generalno u Grčkoj uvek bilo toliko vetra, ali i na promotivnim spotovima koje je vlada Grčke poverila nekim marketinškim agencijama provejava jedan te isti duh - vetar. Zašto li je neko podigao hram Posejdonu ovako daleko od mora? Pogled koji se od hrama pružao je sve govorio. Aha. Zato...


Tehničke informacije: autobus za Sunio kreće sa stanice u ulici Mavromateon, u blizini stanice metroa Viktorija, ali prolazi i pored trga Sintagma (staje u ulici Filelinon). Ide na svakih pola sata, a kreće na pun sat. Sunio je najjužnija tačka Atike.

Monday, July 9, 2012

Od Edena pa do Vule, sve su straže čuvateljki plaže


Iako se iz naslova može drugačije zaključiti, ovo će biti ipak jedan dosadan, ali koristan tekst.

Celu radnu nedelju sanjam plažu i more. Znam da su tu, ali nemam vremena da odem. Zato kada dođe vikend... čuvateljke plaža, čuvajte se! Jedan niz plaža počinje upravo kod Edena, tj. kad tramvaj broj 5 izbije na more. Odatle, pa sve do Vule pruža se niz plaža – besplatnih i onih koje se plaćaju, a cene su od 5 do 7 evra za ulaz. Da li se isplati? Zasvisi. Lično mislim da se ne isplati, ali postoji neki veći stepen bezbednosti od krađe. Što se mora tiče, do sada imam utisak da je na plažama koje se plaćaju mnogo lošije nego na besplatnim. 

Kafići su svuda, pivo je 5 evra – svuda. Bočice vode su stvarno jeftine: 50 centi. A ležaljke... naplaćuju se dodatno, od 2 do 5 evra. Uh, od finansija me zabole glava! Okrećem se da odmorim oči i vidim more, more guza, more vode i sve tako u krug dok mi se ne zavrti u glavi od sunca. Celu nedelju čekam da se opustim u vodi – skačem, plivam, ronim! A onda, posle petnaestak minuta, izlazim na kopno i posle me mrzi da se vratim u vodu. E, što ti je čovek prokleta životinja!

Kako iz centra Atine doći do ovih plaža? Od trga Sintagma, postoji nekoliko opcija. Ljudi najčešće koriste tramvaj broj 5. Sedneš i zaboraviš kad si seo dok ne stigneš. Treba mu oko 45 minuta do 1 sata da te dobaci do mora: ne zato što je predaleko, nego zato što staje na svakih 100 metara i vijuga sporo dok na svakoj stanici ulazi više i više ljudi. I taman kad pomisliš da više nema mesta, ulaze još dve debele strvine sa troje kolica punih povrća. Paradajz se gnječi, ali ne jebu živu silu. Do sad je već tako gusto da se ni devojka koja ti je sela u krilo ne ljuti što je lagano masiraš. Ni sam više ne znaš gde ideš i zašto se nalaziš tu gde jesi, a blaženstvo otupljenosti ti ubrzo razbija tuča na par metara od tebe! Pesnice sevaju, počinje da izbija krv. Ljudi se stiskaju još više i beže od budala. Vidiš na kraju da biju jednog čoveka. Nije mi prvi put da to vidim, a već mislim da znam razlog. Džeparoš. Tramvaj staje, vrata se otvaraju, svi izlaze napolje iz straha. Čak i devojka ustaje iz tvog krila i nemaš vremena da kažeš ni „Ali čekaj!“ 

Bar možeš da dišeš. Policija se već magično stvorila da pokupi dripce i tramvaj već nastavlja dalje.

To je bio teži način, mada većina ljudi koristi tramvaj – ne znam zašto. Drugi način su autobusi A2, B2 i E22. Svi staju oko Sintagme. Vreme za koje stižu do plaža je od 20 do 40 minuta, ali nema takve gužve.

Treća opcija, meni najbolja, jeste hvatanje autobusa koji ide do Sunija (Sunio) – nije gradski autobus; na čelu mu piše „Za Sunio“. On staje u neposrednoj blizini Sintagme, a stanica mu je u ulici paralelnoj sa onom u kojoj staje tramvaj broj 5, samo malo niže. Nije na istom mestu kao stanica gradskog prevoza, pomerena je dvadesetak metara naviše. Karta košta 1,60 evra, ali vredi svakog centa: stiže za 20 minuta do plaže, a ide na svakih pola sata (otprilike je tu na pun sat i deset minuta, pun sat i četrdeset minuta, itd.).
 
Sad mi se opet ide na plažu...