Sunday, September 9, 2012

Na Eginu po... pistaći

Kada me je Dragan pitao na koje ćemo ostrvo za vikend, imali smo nekoliko opcija. Devojke su ranije išle na Agistri i mnogo im se svidelo. To je bio i moj odgovor. Agistri je blizu Egine, pa bismo mogli i da posetimo oba. Pored toga, oba ostrva su blizu Atine, na svega sat vremena plovidbe.

Probudili smo se kasno tog dana. Kafa, cigare, tuširanje i taksi do luke - stigli smo tek da uhvatimo brod za Eginu. Ma šta ima veze, svejedno je! 


Egina je jedno od većih Saronskih ostrva. Iskreno, nisam očekivao da će gradić biti posebno veliki, što doduše i nije, ali iznenadio sam se kako je živahan. Ceo taj pojas oko luke je nakrckan kafićima i restoranima. Mnogo je ljudi, sve je vrlo živo. Glavna privredna grana ostrva je proizvodnja pistaća. Prvi put u životu sam video drvo pistaća. Svuda su plantaže, a po gradu se na dosta mesta prže i prodaju. Nisu jeftini, što bi čovek očekivao: 200 grama je oko 2,50 evra, ako se ne varam.

Jedan taksista mi je jednom rekao da su Egina i Salamina ostrva na koja atinski momci idu da se provedu. Hm... nisam to znao kad smo išli, ali svejedno. Neke stvari se brzo skapiraju. Dovoljno je sesti u restoran. Naravno, odabrati onaj u kome vidiš slatku konobaricu da ti se smeška. Onda naručiš hobotnicu na žaru, lignje, zelenu salatu i bokal vina i počinješ polako da smeškaš brk svaki put kad mala prođe pored tvoga stola. "Efharisto, efharisto..." Nego, donesi der još jedan bokal belog! 

Već se obojica komešamo u stolici i nećemo kući da idemo. Vino pijemo i pušimo... a ona se smeška. Naruči Dragan "one lemon cake" i mala mu donese tri komada iseckanog limuna. Odmah se videlo da joj engleski nije jača strana - a opet, nije ni uobičajeno da se slatko jede pre slanog, ali Dragan voli. Ništa, ostade mu limun... 

Posle skoro sat i nešto vremena, razmene osmeha i pogleda, iksanu dođe da prozbori neku. "Slušaj bejbi", počeh na indijanskom engleskom, "ima li đe vuda da se iziđe u grad, bar, ovo-ono?" "No English. Greek, español..." reče dok se već udaljavala. "Čekaj! Pa ja govorim španski!" Tolike godine učenja španskog i izgleda da će mi se prvi put isplatiti i da ću konačno dobiti neki pistaći! Usledila je razmena brojeva i pozivanje u grad. 

Iako su nas odrali k'o zečeve u ovom restorančiću, bili smo srećni k'o prasići. Barem smo se tako osećali. Zapalili smo još po jednu cigaru. 

(Nastavlja se u članku: Diverzija)