Monday, December 24, 2012

Božić u Italiji

Već treći Božić (što pada 25. decembra) proslavljam u Italiji i donekle se razumem u folklor. Šta je to što ga obeležava? Prvo, bar ove godine, to je za mene pesma "A Natale puoi".

Pored toga, cela pretpraznična groznica kupovine poklona - kad si se već istrošio plaćajući stotinu drugih dažbina, treba kupiti poklone za porodicu i drugare. Svi se utrkuju da kupe što više i da što više obraduju svoje. Circulum viciosus mešavine sreće i nezadovoljstva koji te ostavlja potpuno praznih džepova i često učini da sam praznik izgubi smisao koji ima - odmor.

Božić u Italiji i čitava ta groznica izuzetno liče na Novu godinu u Srbiji i novogodišnju groznicu koja vlada kod nas. U stvari, potpuno su identični.

Danas je Badnje veče, a u Salernu je običaj da ljudi izađu na korzo (ceo grad i okolina se sliju na glavno šetalište), tzv. struscio i pozdravljaju se sa prijateljima, poznanicima i daju poklone jedni drugima. U barovima trešti muzika, a po manjim uličicama i trgovima su štandovi prodavaca pržene ribe u fišecima (it. cuopo - fišek pržene ribe: lignje, girice, inćuni, itd.), šećerne vune, slatkiša od kojih ti srce stane, služi se vino, šampanjac i puno je ljudi.

Uveče se porodica okuplja na večeri. Služe se razne đakonije iz mora: moj favorit bez koga ne može da prođe Božićno poselo su škampi u crvenom sosu koji se služe u čašama za sladoled, zatim veliki škampi zapečeni u rerni na morskoj soli, pakeri (tip paste) u sosu od jastoga ili nekom drugom crvenom sosu (na primer, sa vrganjom kao jednim od sastojaka), tu su i razne druge zafrkancije - prljave dagnje, kapice (vongole), itd. Jede se do iznemoglosti.

Između obroka se otvaraju pokloni - jedan po jedan. Problem je kad posle dva-tri mezeta ispucaš sve adute, dok drugi nastavljaju da te iznenađuju.

Na kraju večere, ako nisi uspeo da ispratiš salve poklona, bar gledaj da ispratiš protivnike u pokeru - skoro svaka porodica ima profesionalno koferče sa čipovima, kompletom karti za poker, lokalne igre (npr. dosta se igra napuljska "skopa" - it. scopa). Pripremi sitninu.

Na kraju ti ostaje samo da se dobro ispavaš.

Friday, December 21, 2012

Smaknem-ti-ga-majci sveta

Svi su ga prizivali i željno iščekivali. Svi su postavljali šatro smešne komentare i rugali se smaku sveta u lice na fejsu. Nezaobilazni saveti su bili i "hej, pojebite sve one koji vam se nađu pri ruci jer - vreme je proleću!", "zašto da učim kad mogu da se kurčim - ionako je sve gotovo 21.og (posadim te na mog)" i zauzimali su prve redove u sali uz 3D naočare, kokice i pičkice (pomamni reciprocitet kod žena nisam primetio).

A ja sam sinoć zbog svega toga sanjao kraj. 

Bili smo kući. Nebo je bilo oblačno. Prethodnih sati je padala kiša, pa se podigla i neka magla, a oblaci su se spustili do vrhova brda koji su okruživali grad. Isto kao sad (u pič...). Izašao sam na terasu i pogledao u nebo. Oblaci. Već je 21. decembar, jutro. Ništa se ne dešava i vlada lepa tišina, zatišje pred smak sveta. 

Čujem pucketanje i vidim da se već nisko pri zemlji, na jednom mestu iz oblaka ukazuju užarene kapi kiše meteora. Samo na jednom mestu. Raspršuju se i padaju na zemlju među stabla čečara. "Počelo je!" vičem ukućanima. Pre nego što su uspeli da dođu do terase i vide i sami prizor za koji se tražila karta više u End of the World Cinema, vatra je počela da pljušti iz oblaka, razdirala ih je i padala na više mesta istovremeno i pre nego što je pala i po našoj kući, kroz nju i po dvorištu, uspeo sam da vidim samo kako komadi meteora presecaju stabla kao da su od putera. Privili smo se jedno uz drugo. 

Meteori su proždirali prostor oko nas. Osetio sam da se dezintegrišem živ. Snažna radijacija me je proždirala i jedino što sam mogao da uradim jeste da zagrlim dete i da tih poslednjih nekoliko sekundi provedemo zajedno. Setio sam se Pompeje i skamenjenih leševa ljudi i dece. Tih poslednjih sekundi mi je kroz glavu prošlo samo "o, jebem ti scenario izumitelju svih stvari! Jes da je tvoja poslednja, ali koja ti je ovo fora!?"

Život mi nije proleteo pred očima, što je minimalni preduslov za sigurnu smrt. Probudio sam se. Ipak je smrt ovog puta ostala samo "neprovjerena glasina", da citiram Emira Kusturicu.

Ne prizivajte nesreću. Ne svirajte kurcu. I nadasve, ne činite to svi u isto vreme jer svi mogu sve (znate li da kad bi svi Kinezi istovremeno prdnuli, snaga akumuliranog gasa bi mogla da podigne balon braće Mongolfjer visoko u zrak?).

Saturday, December 8, 2012

Strašne priče

Dok sam vozio kroz Crnu Goru poslednji put kad sam autom dolazio iz Italije, tast mi je iz straha da ne zaspim - bila je duboka noć, pričao priče koje su njemu pričali stari kad je bio mali. Ne da nisam ni bio blizu spavanja, nego sam u noći što je teško padala na duga svetla Alfa Romea što se probijao kroz crnogorske klisure, počeo da priviđam, a jeza me svog obuzimala. Ćutao sam i gledao napred. Plašio sam se da mi pred kola ne iskoči mali pas koji se pojavljivao ljudima što su sami šetali van naseljenih mesta. Plašio sam se i njegovog prisustva i s vremena na vreme sa strahom skretao pogled udesno ka suvozačevom sedištu da se uverim da mi priča on, a ne Domeniko koji je davno preminuo...

Mali pas

Slučaj malog psa je priča koja počinje nevino. "I sam poznajem jednog našeg dalekog rođaka kome se pojavio mali pas dok se vraćao kući u Bonabitakolo. Nekad se išlo peške po desetak kilometara u nadnicu. Tako jednom dok se vraćao, najednom mu se kraj puta stvorio mali pas, kaže. Pomazio ga je i nastavio da ide, a pas za njim. I sve tako. A bio je umoran, nervozan i posle malo vremena, počne da ga nervira što ovaj ide za njim. Okrene se i počne da viče 'Šibe! Šibe!' - a pas ga gleda i ne pomjera se. Ovaj se naljuti, zaleti se i udari ga nogom. Bi šta bi. Pas se tog momenta poče da uvećava i da sve više i više raste. Ovaj poče da bježi, ali nije mogao nikako pobjeći. Pas je toliko narastao da je bio veći i od planine."

Nisam se nasmejao, nisam ni pitao "e, šta je duvao?" i slične budalaštine. Osetio sam neki nemir. Kad sam bio mali imao sam često noćne more. Počinjale su tako što bih gledao iz daleke perspektive potpuno prazan, beo prostor. Čuo sam zvuke koji su bili iritantni, a onda sam u tom belilu video tačku. Kao kad zumiraš tačku na sred prazne strane u dokumentu na kompjuteru, približavao sam se virtuelno u svom snu toj tački koja je zadobijala oblik, a zvuk je postajao sve jači i nepodnošljiviji. Jurio sam glavačke prema obliku koji je postao već jasan obris dvoje ljudi ili dece koja su razvlačila harmoniku. Iz nje je dopirala ne muzika, već prosta buka. Onako kako sam strmoglavio bestelesno i bez svoje volje sa visine prema sitnoj tački, tako sam se i nezaustavljivo kretao ka harmonici, uranjao u nju i zumirao i dalje sve dok zvuk nije postao nepodnošljiv, a ja postao jedna tačka dok je sve oko mene postalo veće i važnije. Budio sam se vriscima.

"To nije jedini slučaj. Desilo se većem broju ljudi." Prekini! Pomislih. "Eto... ko bi rekao? Mali pas da se pretvori u demona. Zato ako ikad naiđeš na psa, pomisli da je možda i sam đavo i ni slučajno ga ne udaraj. Ti ljudi su ubrzo umrli pošto su ispričali šta im se desilo."

Domeniko

"E, a da ti ispričam još jednom šta se desilo u Bonabitakolu kad smo bili đeca... Bilo je ljudi što su držali krave i prodavali mlijeko po pijacu i od kuće do kuće, ko naruči." Setio sam se Akmačića i kad sam kao mali išao po flaše mleka kod već pokojnih, ne znam im više ni ime... "Moralo je da se krene rano ujutru, prvom zorom, oko pet-šest sati i onda se pešači do devet ujutru da se stigne na pijac. Roditelji nisu išli, nego su slali đecu. I tako se sakupe njih nekoliko i krenu, svak sa svojim flašama. Prvi se uvijek budio Mauro. Pošto mu je kuća bila najgornja, on se spuštao do ostalih, prvo do Karmele: Karmeee! i ona je silazila. Onda su išli po Domenika, pa na kraju do Ilijane. I svi tako, jedno za glavu veće od drugog. Kad sve prodaju, kupovali su u gradu šta je trebalo za selo, kako ko šta naruči, i onda su na to još zarađivali. Nije to bila neka para, ali onda para nije ni bilo ko danas. Više se cijenilo."

"Jedno jutro, isto tako, Mauro je sišao do Karmele, pa su zajedno otišli po Domenika. Rumenikoooo! - na dijalektu se Domeniko kaže Rumeniko. Čudan narod - od Domenika, kako si u kurac posto Rumeniko!? Rumenikooo! Njega nije bilo. Treći put kad su ga povikali i kad nije izišo, pomislili su da mu se nije šta desilo, da nije bolesan. Taman kad su se bili okrenuli da pođu bež njega, eto ti Domenika. Ništa ne govori. Pa mi te zvali triput, ti ništa! Šta ti je bilo? Domeniko i dalje ništa, samo ćuti i ide iza njih. Mislili smo da si se razbolio ili da si se uspavo... Ne izgledaš baš najbolje. Domeniko ništa na to nije rekao. Đeca su nastavila da idu dalje i da pričaju ko što samo đeca znaju. Ponešto bi dobacili Domeniku, ali ovaj nije bio voljan da govori. U jednom momentu se Ilijana okrenula i vidi nema Domenika. Ej, đe je Domeniko? Svo troje stadoše, pogledaše izase, ali ga nije bilo. O svašta! Pa do na stranu je išo za nama i ni da kaže da neće d'ide ni ništa... Ko ga šiša, ajmo mi pa ćemo viđeti kad dođemo kući."

"I tako su nastavili ko obično. Prodali mlijeko, kupili šta je trebalo - ko soli, ko kafe, šećera. Vratili se u selo, kad tamo se oko Domenikove kuće okupio narod.

- Šta je vo bilo?
- Ma desilo se nešto strašno.
- Šta se desilo? Kome?
- Umrlo jedno dijete.
- Ko umro? To je Rumenikova kuća. 
- Rumeniko. Svi se pogledaše u čudu.
- Kako Rumeniko!? Pa jutros smo sa njim išli. Ništa nije šćeo da priča i onda se vratio kući... Kad je umro?
- Noćas."

Ledeni me je znoj oblio. Ne sećam se o čemu sam razmišljao. Znam samo da me je bilo strah. Dok čovek vozi, ne gleda na suvozačko mesto ako mu taj neko nešto priča. Bilo me je strah i da pogledam jer sam se bojao da tamo neće biti moj tast nego Domeniko. Kad je put na trenutak prestao da krivuda, okrenuo sam glavu udesno. Tamo je sedeo on, mrtav umoran i sanjiv. Ali izdržao je budan do granice sa Srbijom, a onda se osetio kao kod kuće i zaspao.

Thursday, December 6, 2012

Размножавање

Чињеница је да се у развијеним земљама, каква је данас и Србија, дешава да наталитет почне да пада. Разлог томе није то што смо постали размажени, што јуримо каријере и слично.

Разлог је то што више не живимо у комуни! 

Сада сами морамо да се бринемо о детету. Баба и деда, ако имате среће, дођу да вам помогну за викенд, а они срећнији успевају да утрпају децу својим родитељима и понеки радни дан. Међутим, у великом граду какав је данас Ниш, Нови Сад - о Београду и Њујорку и да не говорим, све морате сами. Бабе и деде су вероватно у неком другом српском граду.

Нема времена за каријеру. Немаш времена ни да се обријеш ни да се издепилираш. Жена почиње да пиша стојећи, мушкарац Лигу шампиона не може да погледа ни у репризном термину. 

Једна бројна бечка породица

Онда људи крену да кењају по медијма, а и кад одеш у госте, како је страшно што влада бела куга. Па људи, решење вам је испред носа: населите мало своја родна села, пустите велике градове да се смање, немојте да постајете независни са 19 година, него служите широј породици до тридесетпете-четрдесете - тада је у реду одвојити се и направити своје породично легло, тик уз велику земуницу од кеве и ћалета. До тад нисте ни осетили да сте заједничким напором подигли седморо деце. У супротном, радите као што раде Американци: асимилујте странце. Јер поред свих срања са којима мораш да се носиш са најближим окружењем, суседима и фамилијом, па замисли још да припадају другом етносу! Жасу.

Seve insistira da se porodi u kadi
Џаба те је Пантела плодио

После толико година јасно ми је зашто је породица, а не индивидуа језгро друштва. Проблем нас модерних и развијених земаља је у томе што породицу дефинишемо у најужем могућем смислу, а курђеле и курајбере заборављамо. Што вас је више, то сте јачи. Ко год да сте. Није ствар у томе да ли имате жеље и алата да децу правите, снаге да их подижете, већ да ли имате потпору шире породице за све то. 

Па ви видите...


Sunday, December 2, 2012

Diverzija

(Nastavak priče: Na Eginu po... pistaći)

"A trojke su Đuro, šta?"

Nijedan od nas dvojice nije razmišljao o "osnovnim jedinicama diverzantskih grupa" kada je naša mala Kubanka počela da priča o trojkama. "Kad žena ovde izađe sa dva muškarca, svi misle da je to trojka, hahaha!" Ne znam da li smo brže sipali pivo u se ili smo brže pržili cigare i gledali butke koje sevaju svaki put kad bi prekrstila nogu preko noge, a prekrštala ih je kao da smo na bogosluženju.

Mesec je bio pun, a nebo vedro, kao što je i uvek tokom letnjih dana. Romantika je plakala za ovim momentom, ali je njena starija sestra Pornjava ipak dobila prednost.

"U Grčkoj su većina muškaraca maricones, a žene su tortilleras." Prvu reč sam znao - pederi, ali ovu drugu nikad nisam čuo. Napravila je gest dlanom o dlan, ukrštajući ih između palca i kažiprsta - "Tortilleras". Kakav vizuelni prikaz lezbejskog odnosa! Provalio sam se od smeha.

Pomen trojki je još uvek odzvanjao u mislima. Svo to ćaskanje između teško je padalo jer smo hteli samo da počnemo da stavljamo tačku na celu priču. Ne znam šta je Dragan mislio, ali moja prva pomisao je bila da će to biti prvi put u životu da od seksa pravim perverziju. Koliko god mamilo, bilo je i nečeg neugodnog u pomisli na grupnjak.

"Sa moje terase se baš lepo vidi mesec."
"Ja bih voleo da vidim mesec s tvoje terase." (Kakva jadna fraza, ali gledao sam dosta porno filmova)
"Hahaha!" - njene sitne oči su me gledale vragolasto i smejale mi se, u lice. Da li me izaziva ili mi se samo smeje? Radi sopstvenog duševnog zdravlja, odlučio sam se na prvu opciju.
"Ajmo do tebe." Falilo je samo da dodam "svi znamo zašto smo ovde", ali ipak sam odlučio da zadržim bar minimum manira. Sve ovo vreme i Dragan je tu (osim kad smo pričali o mesečini - tada je bio u WC-u), ali jedino ja pričam i prevodim s vremena na vreme. Prevodi su bili više nego u duhu srpskog jezika: "Brate, kako bih je iscepao!" "Kad ćemo više da idemo, dosta mi je i piva i cigara!" "E, ali stvarno je jebozovna... znači... uh!"
"Šta ti je rekao!?" - znala je o čemu smo mogli da pričamo. Jedino što nisam znao jeste da li da joj stvarno kažem ili da ipak prevedem kao "ma kaže Dragan kako je neverovatno koliko ljudi može da stane u ovako mali kafić i kako je šteta što smo samo još sutra tu."
"Aha..."

***

Iz ove perspektive u glavi su mi samo komadići velike slike: tamna soba, zelenkasti zidovi prepuni slika neke devojčice, mesecom obasjana terasa, presijavanje mesečevih zraka na njenim oblinama, drugarska raspodela posla, cigareta u pet ujutru, oproštaj i laki koraci nazad do naše sobe. Kupili smo još po limenku piva usput i još po jednu paklu cigareta. Nismo mogli da spavamo...

***

Sveti Nektarije, ti nas spasi

To jutro su nas probudile bučne komšije. Ne znam ni koliko smo spavali, ali sigurno ne dovoljno. Bilo je oko deset ujutru. Dragan je izašao ispred sobe i posle par minuta me je pitao da li hoću kafu - komšije su nas ponudile. Ništa mi ne bi bolje prijalo! Ispostavilo se da niko od tih ljudi ne govori engleski niti bilo koji drugi strani jezik, a imali su ogromnu želju da pričaju sa nama. I pričali su. Mi smo s pola mozga pokušavali da razumemo, objasnimo, zahvalimo se. I odlično nam je išlo.


Malo po malo, jedan od njih, bogougodni Grk, objasnio nam je da ide u crkvu Sv. Nektarija i da, ako želimo, može da nas poveze do tamo. To je najveća pravoslavna crkva u Grčkoj. Neverovatno je da se nalazi upravo na ostrvu Egini. Dosta toga nisam ni znao o Egini. Tačnije: ništa nisam znao o Egini. Nedavno sam gledao i dokumentarac o Staroj Grčkoj u kome su govorili o tome da je jedan od najvećih konkurenata Atine u davna vremena bila upravo Egina! Atinjani su imali tu sreću da jednom prilikom pronađu rudnik srebra u blizini grada, a Temistokle je imao dovoljno mudrosti da nagovori sugrađane da se odreknu svog dela sledovanja (ono što bi danas bile akcije, npr. Telekoma) u korist grada i zarad izgradnje lake flote koja bi mogla da se suprotstavi Eginjanima. Otad počinje dominacija Atine na moru.

Na Egini se nalazi i jedan značajan hram iz antičkog doba, vrlo dobro očuvan, ali do njega nismo uspeli da odemo. Ako Eginjane pitate da vam preporuče šta treba da vidite na ostrvu, reći će vam odmah - crkvu Sv. Nektarija. Antički hram im nije na prvom mestu.

Sve to verovatno ima svoje istorijske razloge, a ostrvljani izuzetno poštuju Sv. Nektarija kao čudotvorca, čoveka koji je za života izlečio neizlečive, učinio da hendikepirani prohodaju, da se čovek koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći vrati u žive... Sve nam je to ispričao naš dragi vodič, na grčkom. Ako smo ga dobro razumeli. Sam on kaže da je video jedno od tih čuda svojim očima (da je hendikepirani prohodao).

Objasnio nam je i da su kod Sv. Nektarija dolazili mnogi da se izleče od bola u glavi. Da li je slučajnost ili ne, ali dok smo se provlačili ispod skela unutar crkve (još nije u potpunosti završeno njeno oslikavanje), jedna žena čelom opali u metalni direk. To sveto mesto je učinilo da ne prasnem u smeh, ali pomislih da je to ipak sreća u nesreći. Triput Oče naš i sve će da prođe.


Danas Sv. Nektarije počiva u krugu crkve, a brojni vernici dolaze da se poklone njegovom grobu u maloj kapeli. Ako prislonite uho na mermerni sanduk, možete da čujete otkucaje. Kažu da je to Nektarijevo srce koje kuca. Ja sam čuo. 


Što se tiče bola u glavi, i on me je prošao. Nisam osećao sav onaj alkohol od sinoć, prestao sam i da mislim na sve što se izdešavalo i pustio sam da me duhovnost mesta oslobodi bremena morala. Naučio sam da se ispovedam u sebi otkad me je, mlađanoga, moj prijatelj Savo nagovorio da popu kažem da sam grešio, a kao motiv - pošto sam bio sav čedan inače, savetovao mi da navedem rukoblud. Dan danas se toga sećam sa određenim čemerom. Zamišljam tu situaciju kako se ponavlja kao loop, a popov izraz lica i misli su uvek drugačiji. Jednom je to "Drk'o si, a?", jednom podignute obrve, iskolačene oči i uzvik "Uuuu!", nekad me samo samilosno pogleda u fazonu "Nije tebi lako..."

Naš vodič nam je u međuvremenu sve živo objašnjavao. Dva sata smo morali da naprežemo vijuge i dokažemo da smo razumeli ono što je rekao. Nije bilo lako. Na kraju nam je poklonio bočicu ulja i bočicu svete vode iz crkve, seli smo u auto i krenuli nazad ka gradu. Na prvoj krivini, dok se crkva Sv. Nektarija još uvek videla u svojoj veličanstvenosti, vodič pokaza na samostan do koga se odvajao kraći sporedni put: "E, a sad da vidite ženski samostan..." Ovoga puta sam znao da smo i Dragan i ja pomislili isto: "E idi više u pičku materinu!" Pokucao je na vrata. Molim te Bože, molim te... samo da niko ne otvori. Ponovo je pokucao i osluškivao da li neko prilazi. Pokazah mu na "radno vreme" samostana - baš smo došli u sred popodnevne pauze, tj. molitve. Ali pokucao je još jednom - treća sreća. Niko nije otvorio. Hvala ti Bože! 

***

Dobrih ljudi svuda ima. A u predvečerje tog dana upoznali smo i jednu vrelu Holanđanku od 23 godine, studentkinju kriminologije, odsek za disekciju ljudskih leševa. Šteta što je bila sa grobom od drugarice, pa ih sutradan nismo zvali na planinarenje do Likabeta.