Showing posts with label usput. Show all posts
Showing posts with label usput. Show all posts

Thursday, December 31, 2015

...svima koji slave!

Da li se i tebi desilo da se izdvajaš iz mase koja slavi? Da čestitaš, ali se ograđuješ? Ne daj Bože da te tuđe slavlje dohvati! Da te neko poveže sa slavljenicima!

Srećan praznik svim mojim prijateljima veroislamske zapovesti sedmog dana olsun saruman mubarak monsun!
Zašto mi takvi statusi smrde?

Smrde jer naše društvo smrdi. Jer smo zasrali na sto frontova - svi. Jer kao ono, red je da čestitam, znam da slave - jebo ih ko ih na svijet postavi, ali red je. Samo da me posle ovi moji ne žigošu k'o izdajnika! Aha, znam: SVIMA KOJI SLAVE! To me definitivno štiti od svih eventualnih prebacivanja za šurovanje s đavolom ovih mojih i od neizrečenih optužbi rasnu netrpeljivost svih onih koji slave. Problem rešen. Savest mirna.

A bilo bi sve mnogo lakše i mnogo lepše kad biste samo napisali: Srećan [unesi ime praznika]!

Ne budi brav. Čestitaj ko čovek.

Puši kurac.

Thursday, July 9, 2015

Резолуција о Сребреници

Пре него што почнем да уједам, хоћу да знаш следеће:

- све људе сматрам браћом, какви су такви су;
- не оправдавам убиства, осим у неким случајевима, кад оправдавам апсолутно све, па чак и више од потребног (нпр. у случајевима монструма који могу да убију дете, силују девојчице или жене, или да на било који начин покажу верност самом ђаволу);
- нисам лицемер;
- добар сам човек;

Босна је изгледа горе подручје за живот од Србије. Подела Римског царства на Источно и Западно ишла је отприлике линијом која дели данашњу Босну и Србију. Не замерите што пишем само Босна, мислим и на Херцеговину. Све је то наше, јеби га.

Међутим, стицајем околности, временом се утицај неких народа (српског, у овом случају, као и свег оног што је приступило ужој дефиницији Србина) проширио и занемарио сфере утицаја које су ова два царства поставила. Ова сфера утицаја није долазила мачем и огњем. Сви на том простору смо "наши". Долазила је кроз културу и идеје. Често и кроз револуционарне идеје јер подручје их је захтевало. Борба против страног окупатора и победе над истим, уједињавале су све групе на том подручју. А паре и интереси великих сила су их делиле.

Е, сад, то је наша прича. Ми против њих. Југословени. Далеко од тога да је постојала апсолутна хармонија у Југославији. Не постоји ни у чему. Увек има и јин и јанг. То је потребно да би се ствари дешавале, да би живот постојао. Не заборави никад да "зло никад не спава". Добро се пробуди само кад му је егзистенција угрожена. 

То зло је у злим људима уз одговарајуће услове дошло до својих 5 минута. Акција и реакција. 

Сада долазимо до Сребренице. Поред Сребренице, у време '95. године било је још 2 муслиманске енклаве у Босни: Жепче и Горажде. Тамо није било масовних масакара. Зато што тамо није било кучкиног сина Насера Орића, који је данас слободан човек. 

Истина је да су Срби са "муслиманима" имали историјски конфликт, исто као што су га имали и имају са Хрватима. Те две групе су некако већински радиле против српске групе у два велика рата, посредно или непосредно. А оставиле су за собом милионе жртава. Чудо је право да данас постоје, имајући у виду српску хегемонију и могућност освете. Али знам сто посто да се у време када сам био мали та разлика није знала. Сви смо били Југословени. 

Живео сам у Акмачићима од 4. године живота. Привреда је радила (говоримо о 1983. години). Код нас у селу (глупо је рећи село, јер смо имали асфалтиране путеве, школе, велики фудбалски стадион, неколико фабрика, итд.) су тада долазили радници из целе Југославије. Никад нећу заборавити Алију, Мирзу и Хасана. Били су нам идоли. Момци од двадесетак година, дошли ко зна одакле, али момци који су волели да играју фудбал, да се извлаче на пречке голова и да стално буду позитивни. Направили су од гвожђа ограду испред своје бараке са иницијалима својих имена: А, М, Х. Ту су ограду касније, када су они отишли на неку другу "бауштелу", преузели комшије. У себи сам им на томе замерио.

Рат у Хрватској, па онда у Босни, све нас је пренуо из сна. Отприлике у то време, кренули смо у пети разред. Мој најбољи друг је тада био Алмир. У селу су ме једном питали: "Ко ти је најбољи друг?" Као из топа сам одговорио "Алмир". "Па то муслиман!?" "Не, не. Није муслиман." Питање је дошло из традиционално партизанске породице.

...

Толико о разликама. Ја тада нисам ни знао шта је муслиман. Било је небитно. А било је небитно зато што је један систем који данас сви куртони и либерали критикују - комунизам, био на снази. Заправо, није то ни био комунизам. То је био југословенски комунизам, који је друштвени аспекат и добробит нације стављао на прво место. Требало је заштитити најугроженије, учинити да се сви људи добро осећају у својој кожи. Радити за себе. Не лајати около (отац ми је често говорио "У Југи си могао да легнеш на клупи и заспиш у Сплиту, у Приштини, у Београду... ништа ти не би било. Али ако лајеш, готово. И боље је тако било."). Па јесте боље. Еј, бре, па потроваше нас наши пријатељи на фејзбуку! Не што хоће, него што су изгубили компас. Ма читав свет је изгубио компас. Данас ће ставити на профилну фотографију "Je suis Charlie", сутра заставу LGBT популације, прекосутра заставу Грчке... не зна народ више где удара.

У целом свету је криза. Погледајте ако вас не мрзи, што би код нас у Вароши рекли "не било вам заповјеђено", историјске флуктуације берзи. Упоредите их са политичким дешавањима и страдањима. У најгора времена, највише је било ратова и убијања. Већ сам више пута писао да нас чека Трећи Светски Рат. По мојој процени - 2018. године. Имамо још времена. Фју! Знамо ко је кривац за овај - Русија. Значи, бјеште ноге, посра вас гузица (даље од Русије). Биће нуклеарног рата - ено, рекоше и комшије Тарабићи. А ако не рекоше, сад ће они то модификовати мало.

Но, у свему овоме, шта мислим о Резолуцији о Сребреници? Мислим да је то једна велика фарса. Да ли неко здравог мозга (ооооо, ок, полако: не реците да смо ми Срби болесни, плиз!) може негирати чињенице?! Не. Сви смо ми свесни да се тамо десио масакр. Каже Хашки трибунал да је реч о геноциду. Могу и то прихватити. Али онда морамо измислити нову реч за покушај истребљења једног народа. 

Геноцид је покушај да се истреби цео један народ. Оно што се десило у Сребреници јесте покушај да се истреби све живо на ограниченом подручју. Хм... кад боље размислим, да. Јесте постојала геноцидна намера. Убијено је много људи. То је једини организовани убилачки поход у ратовима на простору бивше Југославије. Али као такав, окарактерисао бих га потпуно неуспелим. Насер Орић је жив. Највећи кривац за злочине над српским становништвом у читавој регији око Сребренице, па и у јебеној Србији! Не заборавимо Скелане! То је човек кога Бошњаци славе као хероја. Хахахаха! Па јебем вам матер глупу! Због тог човека је генерал Ратко Младић имао подршку. Зато је побио толике људе. Можда је међу њима било недужних. Ма... недужни смо сви. Или смо сви криви. Небитно. Људи су мртви и неће се вратити из мртвих. Нису сви Исус.

С моје стране, признајем да сам био бесан на године када су Орићеве снаге константно зачињавале вести новим извештајима о погинулима. Желео сам да их све побију. Све до једног. Да... Имао сам геноцидну намеру. Такви људи заслужују да умру. Али Орић још није мртав. Желим себи да му дође насилна смрт. Сви ћемо на крају умрети. И он. И Радован Караџић, и Ратко Младић. Алија Изетбеговић, Слободан Милошевић и Фрањо Туђман су већ умрли. Еј! Краљеви судбина! Али требало је да умру насилно. Од метка, ножа или онога што им је било најдраже у репертоару.

Но све то ајде... дођу Енглези, или да кажем Британци, иако су као такви крхки и немају пуну подршку, и Американци! Еј, Американци! Предлажу резолуцију која треба да доведе до неког дефинисања неког акта. Речи су битне. Ја радим с речима. Од тога једем. Речи су моћне. Кад нешто дефинишеш, онда си га ставио у оквире - контролишеш га. Они хоће да се "Срби" суоче са нечим што је лоше. 

Другари моји, према међународном праву, али ајде - да се баш не позивам на међународно право, јер не подржавам увек све опште закључке нити акте, или бар да себи оставим могућност бекства или отшкринута врата за неке будуће ситуације, геноцид не застарева. Фактуре можда застаревају, а време одређује локално законодавство, али генерално, принцип је такав да се од клијента прво тражи да измири оне фактуре које прво доспевају на наплату, односно оне код којих је рок плаћања прво премашен. Или се туже пре истека законског рока за измирење, да не би застареле. 

Британци и Американци траже да се донесе резолуција о геноциду... 

Да ли треба додатно нешто рећи?

Ма носите се у пизду лепу материну!

А са моје стране, дубок поклон према свим жртвама рата.

Wednesday, March 11, 2015

Kako sam sistemski uništen od idiota

Danas mi se po glavi vrzma misao da je "ceo moj život jedna velika prevara". Ili u najmanju ruku iluzija. Odnosno, kao da nisam ni postojao, ali sam figurirao - u nekom birokratskom Matriksu.

Predao sam dokumenta za italijansko državljanstvo. Sve je prošlo tako glatko da mi je sve bilo sumnjivo. Zapravo, uvek kada se sučeljavam s administracijom, bilo o kojoj zemlji da se radi, dobro se nakarikam negativnom energijom koja uništava sve pred sobom. Pun sam besa i spreman na rat, do poslednjeg. Isterujem pravdu pre nego što poželim dobar dan ili dobro jutro, zavisno od toga da li je šalter za bolje sutra otvoren u jutarnjem ili u popodnevnom terminu.

Ovo je bilo bezbolno. Juče sam otišao, doduše, ujutru - tako mi rekli preko telefona: da je prijem stranaka od 9 do 13 radnim danom. I ja odem u 10 i kažu mi da dođem u 14:30 do 15:30. Jebo vam pas majku, pomislih, ali - sve se poklapa. Protivnik je zadao prvi udarac a da nisam ni kročio u ring.

Dobro... odem ti ja tako u Auto-moto savez Italije. Prošlo je već 60 i više dana otkako sam predao zahtev za prevođenje moje srpske vozačke dozvole u italijansku. Eh... i to je priča za sebe! Dugo sam čekao, prikupljao dokumenta, ma - više nego što bi trebalo niti što bi smelo. Desilo mi se i da mi sam prevod vozačke iz konzulata Srbije u Rimu ne stigne na adresu u M.S. Severinu, već se vrati za Rim, što mi je predaju dokumenata pomerilo sa septembra 2014. na januar 2015, i to 7. januar, Božić, dan kad smo zapravo i kao porodica kretali za Srbiju, pa, čisto pre nego što krenemo, skoknem ti ja do AMSI da predam dokumenta jer stvarno da sam još malo čekao, oteglo bi se u nedogled.

Elem, kad sam stigao na šalter za preuzimanje dozvole, pogleda žena moj slučaj u kompjuteru, pa ode dalje, nešto se raspituje i savetuje s kolegama, pa se vrati, pa kaže: "Nema te ovde. Dođi sutra na šalter br. 3, ako ne bude gužve, ali možeš i direktno u sobu 59 na 2. spratu. Pitaj šta je problem."

To lutko! Već se jedim. Dva pokušaja, dva pucnja u prazno.

Ništa. Izađem odatle i krenem ka gradu, da ubijem vreme do 14:30. A vreme nikako da prođe. Prošla me i volja za šetnjom, iako je bio lep dan. Samo se nerviram. Ali i to vreme prođe i pojavih se pred finom gospođom, zadihan, jer je trebalo izaći na 4. sprat i kažem: "Ja sam doneo dokumente za državljanstvo, pa da vidimo da li je sve tu..."

"Dajte."

Jedan po jedan, ustanovismo da je sve tu. Žena mi pomože s unošenjem nekih podataka u obrazac A zahteva - nisam znao šta da upišem na par mesta, i reče: "Sad samo treba marca bollo od 16 evra i da uplatite na tekući račun 200 evra. Primalac: Ministarstvo unutrašnjih poslova. Svrha: državljanstvo."

Pošto je sve u to vreme bilo zatvoreno, osim glavne pošte (u Italiji se sve skoro zatvara u 13:00 i ponovo otvara od 16-17:00), odem tamo da uplatim 200 evra. Gotovo. Usput, naiđem i na jedan "Tabaccaio" (gde se, između ostalog, prodaju te "vrednosne markice" koje su zapravo državne takse), vratim se u Policijsku stanicu, lupe mi pečat na markicu i kažu da sad moram sve to da fotokopiram i odnesem u Arhivu, na drugom spratu.

Pošto je Arhiva već bila zatvorena, pomirim se da ću sutra ponovo morati da siđem u Salerno zbog ovoga. Barem neću morati da plaćam fotokopiranje - sve ću kući. Uštedeo sam bar 3 evra. I tako ti ja jutros dođem u Arhivu, kažem da sam doneo dokumenta za državljanstvo, a čovek ih samo uze, lupi štambilj i na original i na kopiju, kao potvrdu prijema. Ni da pita šta, ni da zakuruje, ni da proverava... Ja se već uplaših. Šta ako sad sve to nije to? Stotinu sumnji. Možda hoće da me zajebe?

Kaže čovek: "Imate li fotokopiju za sebe?" E, u sto pički materina! "Nemam." A razmišljam se: i boli me kurac da je imam, ako moram još jednom doći ovde, neću više ni da dolazim. Džaba mi tih 9 meseci provedenih na prikupljanju svih dokumenata, od Srbije (Nove Varoši i Beograda) do Italije (Salerna, Merkato San Severina, Rima)... "Dobro. Imate li bilo kakav papir? Eto, taj koverat. Dajte mi da vam na njega lupim štambilj da imate da je dokumentacija poslata..."


Ja sam bio u čudu zbog ležernosti i normalnosti tog čoveka. Osećao sam se i neispunjeno. Bilo je bezbolno. Nisam osetio taj porođaj. Ipak sam devet meseci prikupljao sva ta dokumenta. Polako sam gledao kako fascikla raste. I sad, nema porođajnih bolova!? Samo tako ću se oprostiti od ovog slatkog tereta? Nije mi bilo dovoljno to što sam imao sve što mi je potrebno za državljanstvo. Trebala mi je ona finalna borba, ono krvoproliće, rad na mišiće, nerviranje, suze, znoj - da osetim da ta gomila papira koja predstavlja deo mog života i govori skoro sve o meni zaista vredi svrsi kojoj je namenjena. Ovo me je ostavilo nekako nekompletnog. Izašao sam bez osećaja pobede. Napisao status na fejsbuku: "Predao sam dokumente za italijansko državljanstvo. - feeling strange". Na nogama koje nisam osećao kao svoje, krenuo sam ka kolima. I sve vreme razmišljam da mi nešto fali: fali mi ona radost obavljenog posla. Onaj stisak ruke službenika koji kaže: "E, alal ti vera! Ovim činom predaje, sada je vaš predmet i zvanično u našim rukama. Čestitam!" Ništa. Kao kad imaš osećaj da si nešto zaboravio, npr. torbu, ranac, ili nešto što umisliš da si imao, a da više nemaš, pa se pipkaš i pretresaš, a sve ti je tu: i torba i torbica, samo papira nema.

Valjda će u AMS biti bolje. Treba i to da rešim.

Tek što sam došao, nigde mesta za parking, a inače ga ima uvek koliko hoćeš. Počinjemo odlično. Prvo odem na šalter broj 3, ne nađu ništa, odem u sobu 59, čekam više od pola sata, ali konačno me prime. Kaže čovek: "Daj da vidimo. Pusica..." Traži malo i nađe. Ogreja me sunce. "Ne mogu da verujem", rekoh sav srećan. Bio bi to prvi pravi uspeh koji bi u drugi plan bacio onaj bljutavo glatak jutrošnji prijem zahteva. A onda videh da je taj moj predmet isti onaj koji sam 7. januara predao na šalteru 4... Jeza me je uhvatila.

"Došlo je do problema. Vaš poreski broj (codice fiscale) nije ispravan. Dajte mi svoj poreski broj da ga kopiramo."

Dadoh im karticu sa brojem. Setih se i da mi je porodični lekar rekao da mi je neispravan poreski broj, pa sam ga ubedio da mi je taj na kartici i onaj na boravišnoj dozvoli zapravo ispravan pa je promenio.

"Izgleda da ne prepoznaje Srbiju kao zemlju rođenja. Vi ste se rodili 1979. godine. U to vreme Srbije nije bilo. Bila je Jugoslavija." Pa jebo vas vaš sistem! Nisam ja sebi dodelio broj! Šta ćemo sad?!
"Šta ćemo sad?"
"Pokušaću sa ovim što ste mi dali, ali ako sistem ne prihvati, javiću vam pa da vidite u Poreskoj upravi."
"Dobro."

Šta ako je on u pravu, a Poreska uprava nije? Odnosno, šta ako ni Poreska uprava ni Imigraciono nisu u pravu? To znači da je ceo moj život u Italiji jedna velika laž. Sva dokumentacija koju imam i za koju sam propišao krv, ispade zasnovana na pogrešnom poreskom broju? Ko će to da nadoknadi? Ne samo to vreme, već i vreme koje će trebati da prođe dok se sve to ne ispravi. Tužiću ih. Videću u stvari šta će biti od svega, ali ne mogu više. Zvaću im "Le Iene". Evo, već sad što mi nisu ni pokrenuli ceo postupak oko prevođenja vozačke, izgubio sam najmanje 60 dana, a sigurno i više. Realno, ne bih smeo da vozim automobil i mogu da dobijem žestoku kaznu za vožnju bez dozvole.

U svakom slučaju, umoran sam od svega.

Sad kad se setim, ništa mi u Italiji nije išlo glatko. Retki su slučajevi kada je nešto bilo u redu. To su bili izuzeci:

- prva boravišna dozvola je bila pogrešna pa sam morao da idem ponovo da im kažem da to isprave i onda je trebalo još jedno 6 meseci da prođe da bih dobio onu ispravnu (koju sad imam i koja je možda sa pogrešnim poreskim brojem, odnosno onim što mi zovemo JMBG);
- prvi pasoš za Lukasa je bio pogrešan - moj datum rođenja je bio pogrešan, pa smo morali da čekamo još 7 dana da nam izdaju novi pasoš;

Sigurno ima još stvari kojih se i ne sećam, jer nisam zlopamtilo. Ovo je paklena zemlja za normalnog čoveka.

Sunday, April 13, 2014

Ingeniozni simbol

Zašto je riba simbol hrišćanstva? Sigurno nije zato što ribe poslovično nisu pričljive, što se pak dovodi u vezu sa zavetom ćutanja rane hrišćanske zajednice u Rimskom carstvu zbog straha od progona i pogroma.

Reč "riba" (na starogrčkom: ἰχθύς, odnosno ΙΧΘΥΣ; čita se "ihtus"), od početnih slova izraza na starogrčkom "Ίησοῦς Χριστός, Θεοῦ Υἱός, Σωτήρ" (čita se: Ijesus Hristos, Teu Jios Soter, u prevodu: Isus Hrist, Sin Božji, Spasitelj) postala je simbol svih Hrišćana i zapravo je bila izvorni, tajni simbol hrišćanstva. Tajni, zato što je hrišćanstvo kao religija bilo zabranjeno. Igrom slučaja, riba je postala znak prepoznavanja.

Slično tome, u Italiji tokom Austrougarske okupacije narod je ispisivao parole "W VERDI" (Živeo Verdi), a da se zapravo mislilo "ŽIveo Kralj!". VERDI u ovom slučaju predstavlja akronim od "Vittorio Emanuele, Re D'Italia" - Vitorio Emanuele, Kralj Italije"). Sam Verdi, kompozitor, bio je zapanjen da je odjednom postao toliko popularan, ali ubrzo je shvatio o čemu se radi. 


Ova dva primera prikazuju ingenioznost simbola i nepostojanje potrebe da isti bude povezan sa idejom koju simbolizuje. Naprotiv. 

Da li znate neki drugi simbol sa sličnom pričom?

Sunday, August 4, 2013

Miris mrtve kože

Široke nozdrve mu je parao poznati miris. Bio je blizu i svakim udahom se više približavao. Prvo blag, miris raspadnutog mesa i kože pojačavao se, preteći da pređe granicu nepodnošljivog. Blaga doza prijatnog ga je u tome sprečavala. Put je prolazio kroz Solofru i delio je na dva dela, samo približno ista. Jedan je bio beživotan i služio je kao klanica, a u drugom su živele zveri...

Ispod litica u koje se put na brzinu gubio, ne zastajući u ovom strašnom mestu smrada, nalazilo se i odvajanje za Solofru. Udaljena na krik bola od ulaza, štrčala je kula motrilja sa isturene litice na istočnoj strani kamenog bloka koji je ovo mesto držao odvojenim od ostatka pokrajine Avelino.

Oči su mu presecali ispucali kapilari dok je silazio sa druma u grad. Zastao je još jednom da osmotri avetinjski tihe fabrike kože sa svoje leve strane. A onda je zakoračio ispod podvožnjaka.

***

Solofrana je ispred njega tekla bistra i hladna. Čista kao suza. Možda je bila i pitka, ali nikako nije mogao da zna da li je u njenom gornjem toku bila bačena lešina neke životinje. Iako malo verovatno, nije želeo da rizikuje.

Znao je zašto je tu. Sve je biznis u današnje vreme. Ne moraš da ih voliš, ali to ne znači da ne možeš sa njima da trguješ. A od ove trgovine je očekivao da uštedi mnogo - čitavih milion i po starih lira! Sve pod uslovom da se pogode.

U ovoj polovini grada smrad štavljene kože nije se uopšte osećao. Naprotiv, osećao se nenametljiv miris čempresa, izmešan sa slatkim mirisom kroasana i kafe iz kafića. Već je bio na početku glavnog šetališta i za tren je zaboravio svoja uverenja i razloge zbog kojih nije zalazio dalje od Montora.

Butici kožne galanterije su bili sa jedne i druge strane. Jedan od njih se posebno isticao. Bio je veliki, lepo osvetljen, u izlogu je imao modele jakni po poslednjoj modi i u raznim bojama. Cene su u njemu bile više nego u ostalim radnjama koje je prošao, ali daleko ispod proseka salernitanskih butika u Merkantima. Ova porudžbina bi mogla da mu obezbedi mesec dana snabdevanja najboljim vegetarijanskim namirnicama. Morao je protiv svojih ubeđenja. Od ubeđenja se ne živi. Ubedio je sebe u to.

Amerikanac je želeo nešto nesvakidašnje - kratku kožnu jaknu; sportski model. Nešto drugačije. Nešto drugačije... Iz magacina su mu doneli neke od poslednjih modela - skupljih modela. Ništa drugo u radnji ga nije zadovoljilo.

"Evo jednog sportskog modela - u crnoj i u sivoj varijanti. Obrada kože je izuzetno fina. Vidite li sitne perforacije. Ne izgleda da je od kože. Vrlo je mekana i sportska. Tu je i kontrast sa sivim rajsferšlusom i naznačenim džepovima... ovo je za mlade ljude."

To je bilo to. Sad samo da se svidi malom pederu i na konju smo. 

"Koliko je?"

Spucao je milion lira avansa što mu je dao Amerikanac i dodao petsto hiljada svoje ušteđevine. Rizikovao je. Od toga je mogao živeti pola meseca i da mu prekostane! Mali će kasnije svratiti do radnje. Ako mu se ne svidi, Gaetano će morati da mi rodi novog kupca!

Paskvale i Gaetano su bili prijatelji od detinjstva. Porasli su u Merkantima, a osnovnu školu su proveli između luke i lavirinta uličica u starom gradu, nudeći usluge vodiča turistima koji su tu svraćali na dnevni obilazak. Za Gaetana je to preraslo u posao - sada je radio na jednom od brodića koji prevoze turiste od Salerna do Kaprija, preko Amalfija i Pozitana. Dvaput dnevno je isplovljavao. Četiri puta dnevno je ponavljao istu priču: "Torbe i kačketi za samo pet hiljada lira..." Ostatak vremena je provodio u priručnom brodskom kiosku. Prodavao je kafu, pivo, vino, slatkiše i vrebao turiste kojima će da proda neku dobru pogodbu.

Paskvale je krenuo drugim putem - držao je radnju raznoraznih džidžabidža iz celog sveta. Radio je sa organizacijama Fair Trade, zalagao se za istrebljivanje gladi u svetu, za fer cenu radne snage, bio je aktivista za zaštitu životinja, zakleti vegetarijanac, a njegova radnja, zavučena u jedan od centralnih sokaka Merkantija, predstavljala je mali čudesni svet boja i mirisa. Vina iz Čilea, kafa iz Kenije, zanatske koverte izrađene od više raznobojnih komada papira dobijenog od slonovskog izmeta, mirisne sveće, keramičke lampe koje su oslikala deca iz Uneskovih kampova u Africi... samo su deo ove veličanstvene kolekcije ljudskosti. Ljudskosti koja je gubila bitku sa potrošačkim društvom i svetskim lancima hipermarketa i koja je iole valjan prihod ostvarivala oko Božića, kad su ljudi bar malo želeli da se razlikuju u svojim poklonima od šablonskih ponuda.

Dok je napuštao Solofru, osetio je teško breme koje mu je pritiskalo pleća.

***

Gaetano se nije pojavio ceo dan...

Saturday, April 6, 2013

Upaljač - gadžet za svaki dan

Prvo aprilsko sunce na školju. More je još uvek nemirno, a zaklon mola slabi vetar koji uspeva samo blago da uzdiže kose dveju sirena na neznatnoj udaljenosti od mene.

S vremena na vreme, bacim pogled i uhvatim obrise njenih grudi. Ne pravim razliku. Obe su divne. Sunčam se. Zatvorio sam oči i puštam sunce da radi svoje. Od njih dopire kikot i znam da je počelo...

Zapaliću.

Meškoljenje se nazire u slepom vidnom polju i sad već vidim osmehe. Ali kuliram. I tako svakim dimom cigarete. Ništa se važno ne zbiva.

Slušam samo grgoljenje vode ispod stena na kojima ležim i osećam vetar koji razmazuje sunčeve zrake po meni. Kamenje se već urezalo u leđa i podižem se da zapalim još jednu.

"Izvini, imaš li upaljač?"


Klimam glavom potvrdno i mrmljam "imam...". Prilazi preskačući sa jednog kamena na drugi. Muči se. Totalno uživam u prizoru i polako, nezainteresovano, vadim paklu, pružam joj upaljač i vidim divan osmeh pun belih, mlečnih zuba. Stežem opasač. Ne ovaj put.

Drugarica gleda i smeška se. A ja gledam u jedrilice u daljini i na "hvala" odgovaram sa "molim".

Upaljač zbližava ljude.

Friday, December 21, 2012

Smaknem-ti-ga-majci sveta

Svi su ga prizivali i željno iščekivali. Svi su postavljali šatro smešne komentare i rugali se smaku sveta u lice na fejsu. Nezaobilazni saveti su bili i "hej, pojebite sve one koji vam se nađu pri ruci jer - vreme je proleću!", "zašto da učim kad mogu da se kurčim - ionako je sve gotovo 21.og (posadim te na mog)" i zauzimali su prve redove u sali uz 3D naočare, kokice i pičkice (pomamni reciprocitet kod žena nisam primetio).

A ja sam sinoć zbog svega toga sanjao kraj. 

Bili smo kući. Nebo je bilo oblačno. Prethodnih sati je padala kiša, pa se podigla i neka magla, a oblaci su se spustili do vrhova brda koji su okruživali grad. Isto kao sad (u pič...). Izašao sam na terasu i pogledao u nebo. Oblaci. Već je 21. decembar, jutro. Ništa se ne dešava i vlada lepa tišina, zatišje pred smak sveta. 

Čujem pucketanje i vidim da se već nisko pri zemlji, na jednom mestu iz oblaka ukazuju užarene kapi kiše meteora. Samo na jednom mestu. Raspršuju se i padaju na zemlju među stabla čečara. "Počelo je!" vičem ukućanima. Pre nego što su uspeli da dođu do terase i vide i sami prizor za koji se tražila karta više u End of the World Cinema, vatra je počela da pljušti iz oblaka, razdirala ih je i padala na više mesta istovremeno i pre nego što je pala i po našoj kući, kroz nju i po dvorištu, uspeo sam da vidim samo kako komadi meteora presecaju stabla kao da su od putera. Privili smo se jedno uz drugo. 

Meteori su proždirali prostor oko nas. Osetio sam da se dezintegrišem živ. Snažna radijacija me je proždirala i jedino što sam mogao da uradim jeste da zagrlim dete i da tih poslednjih nekoliko sekundi provedemo zajedno. Setio sam se Pompeje i skamenjenih leševa ljudi i dece. Tih poslednjih sekundi mi je kroz glavu prošlo samo "o, jebem ti scenario izumitelju svih stvari! Jes da je tvoja poslednja, ali koja ti je ovo fora!?"

Život mi nije proleteo pred očima, što je minimalni preduslov za sigurnu smrt. Probudio sam se. Ipak je smrt ovog puta ostala samo "neprovjerena glasina", da citiram Emira Kusturicu.

Ne prizivajte nesreću. Ne svirajte kurcu. I nadasve, ne činite to svi u isto vreme jer svi mogu sve (znate li da kad bi svi Kinezi istovremeno prdnuli, snaga akumuliranog gasa bi mogla da podigne balon braće Mongolfjer visoko u zrak?).

Saturday, December 8, 2012

Strašne priče

Dok sam vozio kroz Crnu Goru poslednji put kad sam autom dolazio iz Italije, tast mi je iz straha da ne zaspim - bila je duboka noć, pričao priče koje su njemu pričali stari kad je bio mali. Ne da nisam ni bio blizu spavanja, nego sam u noći što je teško padala na duga svetla Alfa Romea što se probijao kroz crnogorske klisure, počeo da priviđam, a jeza me svog obuzimala. Ćutao sam i gledao napred. Plašio sam se da mi pred kola ne iskoči mali pas koji se pojavljivao ljudima što su sami šetali van naseljenih mesta. Plašio sam se i njegovog prisustva i s vremena na vreme sa strahom skretao pogled udesno ka suvozačevom sedištu da se uverim da mi priča on, a ne Domeniko koji je davno preminuo...

Mali pas

Slučaj malog psa je priča koja počinje nevino. "I sam poznajem jednog našeg dalekog rođaka kome se pojavio mali pas dok se vraćao kući u Bonabitakolo. Nekad se išlo peške po desetak kilometara u nadnicu. Tako jednom dok se vraćao, najednom mu se kraj puta stvorio mali pas, kaže. Pomazio ga je i nastavio da ide, a pas za njim. I sve tako. A bio je umoran, nervozan i posle malo vremena, počne da ga nervira što ovaj ide za njim. Okrene se i počne da viče 'Šibe! Šibe!' - a pas ga gleda i ne pomjera se. Ovaj se naljuti, zaleti se i udari ga nogom. Bi šta bi. Pas se tog momenta poče da uvećava i da sve više i više raste. Ovaj poče da bježi, ali nije mogao nikako pobjeći. Pas je toliko narastao da je bio veći i od planine."

Nisam se nasmejao, nisam ni pitao "e, šta je duvao?" i slične budalaštine. Osetio sam neki nemir. Kad sam bio mali imao sam često noćne more. Počinjale su tako što bih gledao iz daleke perspektive potpuno prazan, beo prostor. Čuo sam zvuke koji su bili iritantni, a onda sam u tom belilu video tačku. Kao kad zumiraš tačku na sred prazne strane u dokumentu na kompjuteru, približavao sam se virtuelno u svom snu toj tački koja je zadobijala oblik, a zvuk je postajao sve jači i nepodnošljiviji. Jurio sam glavačke prema obliku koji je postao već jasan obris dvoje ljudi ili dece koja su razvlačila harmoniku. Iz nje je dopirala ne muzika, već prosta buka. Onako kako sam strmoglavio bestelesno i bez svoje volje sa visine prema sitnoj tački, tako sam se i nezaustavljivo kretao ka harmonici, uranjao u nju i zumirao i dalje sve dok zvuk nije postao nepodnošljiv, a ja postao jedna tačka dok je sve oko mene postalo veće i važnije. Budio sam se vriscima.

"To nije jedini slučaj. Desilo se većem broju ljudi." Prekini! Pomislih. "Eto... ko bi rekao? Mali pas da se pretvori u demona. Zato ako ikad naiđeš na psa, pomisli da je možda i sam đavo i ni slučajno ga ne udaraj. Ti ljudi su ubrzo umrli pošto su ispričali šta im se desilo."

Domeniko

"E, a da ti ispričam još jednom šta se desilo u Bonabitakolu kad smo bili đeca... Bilo je ljudi što su držali krave i prodavali mlijeko po pijacu i od kuće do kuće, ko naruči." Setio sam se Akmačića i kad sam kao mali išao po flaše mleka kod već pokojnih, ne znam im više ni ime... "Moralo je da se krene rano ujutru, prvom zorom, oko pet-šest sati i onda se pešači do devet ujutru da se stigne na pijac. Roditelji nisu išli, nego su slali đecu. I tako se sakupe njih nekoliko i krenu, svak sa svojim flašama. Prvi se uvijek budio Mauro. Pošto mu je kuća bila najgornja, on se spuštao do ostalih, prvo do Karmele: Karmeee! i ona je silazila. Onda su išli po Domenika, pa na kraju do Ilijane. I svi tako, jedno za glavu veće od drugog. Kad sve prodaju, kupovali su u gradu šta je trebalo za selo, kako ko šta naruči, i onda su na to još zarađivali. Nije to bila neka para, ali onda para nije ni bilo ko danas. Više se cijenilo."

"Jedno jutro, isto tako, Mauro je sišao do Karmele, pa su zajedno otišli po Domenika. Rumenikoooo! - na dijalektu se Domeniko kaže Rumeniko. Čudan narod - od Domenika, kako si u kurac posto Rumeniko!? Rumenikooo! Njega nije bilo. Treći put kad su ga povikali i kad nije izišo, pomislili su da mu se nije šta desilo, da nije bolesan. Taman kad su se bili okrenuli da pođu bež njega, eto ti Domenika. Ništa ne govori. Pa mi te zvali triput, ti ništa! Šta ti je bilo? Domeniko i dalje ništa, samo ćuti i ide iza njih. Mislili smo da si se razbolio ili da si se uspavo... Ne izgledaš baš najbolje. Domeniko ništa na to nije rekao. Đeca su nastavila da idu dalje i da pričaju ko što samo đeca znaju. Ponešto bi dobacili Domeniku, ali ovaj nije bio voljan da govori. U jednom momentu se Ilijana okrenula i vidi nema Domenika. Ej, đe je Domeniko? Svo troje stadoše, pogledaše izase, ali ga nije bilo. O svašta! Pa do na stranu je išo za nama i ni da kaže da neće d'ide ni ništa... Ko ga šiša, ajmo mi pa ćemo viđeti kad dođemo kući."

"I tako su nastavili ko obično. Prodali mlijeko, kupili šta je trebalo - ko soli, ko kafe, šećera. Vratili se u selo, kad tamo se oko Domenikove kuće okupio narod.

- Šta je vo bilo?
- Ma desilo se nešto strašno.
- Šta se desilo? Kome?
- Umrlo jedno dijete.
- Ko umro? To je Rumenikova kuća. 
- Rumeniko. Svi se pogledaše u čudu.
- Kako Rumeniko!? Pa jutros smo sa njim išli. Ništa nije šćeo da priča i onda se vratio kući... Kad je umro?
- Noćas."

Ledeni me je znoj oblio. Ne sećam se o čemu sam razmišljao. Znam samo da me je bilo strah. Dok čovek vozi, ne gleda na suvozačko mesto ako mu taj neko nešto priča. Bilo me je strah i da pogledam jer sam se bojao da tamo neće biti moj tast nego Domeniko. Kad je put na trenutak prestao da krivuda, okrenuo sam glavu udesno. Tamo je sedeo on, mrtav umoran i sanjiv. Ali izdržao je budan do granice sa Srbijom, a onda se osetio kao kod kuće i zaspao.

Thursday, December 6, 2012

Размножавање

Чињеница је да се у развијеним земљама, каква је данас и Србија, дешава да наталитет почне да пада. Разлог томе није то што смо постали размажени, што јуримо каријере и слично.

Разлог је то што више не живимо у комуни! 

Сада сами морамо да се бринемо о детету. Баба и деда, ако имате среће, дођу да вам помогну за викенд, а они срећнији успевају да утрпају децу својим родитељима и понеки радни дан. Међутим, у великом граду какав је данас Ниш, Нови Сад - о Београду и Њујорку и да не говорим, све морате сами. Бабе и деде су вероватно у неком другом српском граду.

Нема времена за каријеру. Немаш времена ни да се обријеш ни да се издепилираш. Жена почиње да пиша стојећи, мушкарац Лигу шампиона не може да погледа ни у репризном термину. 

Једна бројна бечка породица

Онда људи крену да кењају по медијма, а и кад одеш у госте, како је страшно што влада бела куга. Па људи, решење вам је испред носа: населите мало своја родна села, пустите велике градове да се смање, немојте да постајете независни са 19 година, него служите широј породици до тридесетпете-четрдесете - тада је у реду одвојити се и направити своје породично легло, тик уз велику земуницу од кеве и ћалета. До тад нисте ни осетили да сте заједничким напором подигли седморо деце. У супротном, радите као што раде Американци: асимилујте странце. Јер поред свих срања са којима мораш да се носиш са најближим окружењем, суседима и фамилијом, па замисли још да припадају другом етносу! Жасу.

Seve insistira da se porodi u kadi
Џаба те је Пантела плодио

После толико година јасно ми је зашто је породица, а не индивидуа језгро друштва. Проблем нас модерних и развијених земаља је у томе што породицу дефинишемо у најужем могућем смислу, а курђеле и курајбере заборављамо. Што вас је више, то сте јачи. Ко год да сте. Није ствар у томе да ли имате жеље и алата да децу правите, снаге да их подижете, већ да ли имате потпору шире породице за све то. 

Па ви видите...


Wednesday, July 25, 2012

Pljusak inteligencije

Nikad ne pretpostavljam da je devojka inteligentna i da može da bude izuzetno zagrižena i zainteresovana za filozofske teme - divno osveženje za ove vrele dane; i nikad ne pretpostavljam da je muškarac gej zbog toga što se drugačije češlja, oblači i drži. Niko nije kriv dok se ne dokaže drugačije, samo što u pojedine procese dokazivanja ne želim da ulazim...

Ponekad izgled ne vara. Svakodnevnica učini da ono što je očigledno postane neprimetno. Svaki dan je gledaš kako radi za računarom, sa velikom dioptrijom, zatim kako se kreće kroz zgradu uvek odlučnim koracima kao da svakim korakom želi nešto da kaže i jedino što vidiš jeste odlična guza i seksi naočare, vidiš prezaposlenu mladu menadžerku kojoj treba odmor i muškarac. I želiš da pomogneš koliko možeš. A onda, umesto pljuskanja vaših tela jedno o drugo na obali mora, u parku ili u stanu - zapljusne te njena inteligencija. Nešto što nisi očekivao. Druga osoba, u potpunosti.

Počinje mentalno sparivanje i priče o umetnosti. Vidim da par trivijalnih komentara o umetnosti koje sam spremio kao uvertiru za prelazak na primordijalno zadovoljenje njenih fizičkih potreba gube smisao u njenim odgovorima koji su na mestu i koji pokazuju da zna o čemu priča i da stvarno voli umetnost. Posle inicijalnog šoka, brzo sam se povratio i onda je razgovor tekao potpuno prirodno. Žena voli filozofske teme. Ne smara je da priča ni o idealnom društvenom uređenju i slaže se sa mojom idejom kako bi to trebalo da izgleda.

- Demokratija, kako se danas manifestuje, nije ništa drugo do aristokratsko uređenje koje je osmišljeno da zadovolji u potpunosti samo mali broj ljudi koji su u vlasti. Ne brine za dobrobit svih ili čovečanstva kao takvog. Ono što ja mislim da bi trebalo uvesti jeste aristokratsko uređenje, kao što je neki od starogrčkih filozofa jednom propagirao: da ne važi svačiji glas isti broj poena, već da svako, prema zaslugama u određenoj oblasti, dobije različit broj poena prilikom glasanja. Tako, na primer, ako se neko razume u poljoprivredu - trebalo bi da njegov glas vredi, npr. 10 poena, dok bi glas nekoga ko se u nju uopšte ne razume trebalo da vredi 1 poen. Za različite oblasti, ljudi bi imali različit broj poena kada se odlučuje o datim temama. Svako bi bio u obavezi da glasa, a sve bi se sprovodilo preko interneta. Neka vrsta fejzbuka. Ceo sistem ne može da se implementira danas za sutra, već mora da ide postepeno, a mislim da bi u narednih pedesetak godina mogao da zaživi u potpunosti.
- Da, potpuno se slažem. Samo vidim jedan problem - ko će da odlučuje o dodeli poena svakom čoveku?
- Škola. To može da bude jedan od kriterijuma. Diplome koje imaš, proseci iz različitih predmeta...
- A šta je sa ljudima koji nemaju školu?
- Ima dosta ljudi koji nemaju školu, ali znaju odlično da rade neki posao. I to bi trebalo obavezno uzeti u obzir i dodeliti svima poene za određene oblasti.
- Jeste, samo što se ja bojim pristrasnosti kod dodeljivanja poena...
- To jeste problem. Nemam još uvek rešenje za njega.

Sve ovo i još mnogo toga razmenili smo između gutljaja piva. Posle mentalnog seksa, prešli smo na trivijalnije teme o seksualnoj orijentaciji Grka. Nije prvi put da čujem da je ogroman broj muškaraca u fazonu furundžija, ali počela je i ona da se žali. Pokazivala mi je ljude oko nas - većinu je poznavala. "Vidiš, ovaj je gej... i ovaj je gej... i vrlo je teško devojkama u Atini da nađu muškarca..." Sad smo krenuli u pravom smeru, pomislih. Da, nastavi... Brk mi se smešio. Rekoh: "Jeste da imaju ove gej frizure (fazonirane ćube, kratko potšišani sa strane, ali sa dosta kose na vrhu zaleđene u formi savršenog talasa za surfovanje - ono što je Ema jednom nazvala "gnezdo"), ali ogroman broj muškaraca u Italiji ima takvu kosu pa sam navikao da ih viđam, a ne mislim da su svi gej." Stvarno?! upita iznenađeno. Da, ali ovi jesu, znam sigurno.

I tako, umesto sebe, na kraju preporučih svog prijatelja Dragana da pokuša da reši njene i probleme svih drugarica koje eventualno pate od iste boljke. Plemenitost i nenametljivost su odneli pobedu, a ja se pored sve uspare vratih kući suva k... Pre nego što smo se rastali, rekla mi je samo "kita me pali" i nestala u atinskoj noći...

Monday, July 23, 2012

Sobna idila


Upravo se otvorila vremenska kapija i odnela me deset godina unazad u studentske dane kad smo Dragana, Srđan i ja živeli u jednom velikom stanu na Dorćolu u sred najljuće zime i spremali ispite... Kako vreme leti... Sad mi treba rečnik da razumem samog sebe, šta sam hteo reći, ali svejedno - odzvanjaju mi lake misli po već teškoj glavi. Izgleda da sam bio pametniji onda nego sad, iako ceo život znam da sam svakog dana pametniji nego prethodnog. Nije ni važno. Ovo sam ja: pre mnogo godina. Mlad i neiskvaren. Još student.


Sobna idila

There was a time when silence was abstraction
And the coldness unimaginable
Now it's substantial to our living
among the inimical space
surrounding the three beds
turned to one another and lost in time, too. 

The rhyme, you may notice, the atmosphere, succeeds not in evoking
Imprisoned by the fear of the pending exams
Ever more by the indecisiveness on our part
Our days are chartered like the flow of the Thames
And the brooding about literature
sets our mind apart. 

Desire to suffer the fathe of the Jews
and escape from the desert led  by some Moses, 
haunts us like Noel Byron's verse
light and easy and near the close. 



Chedomir Pusica, known for his flowing lines, wrote this poem during his student days in 2000. In this period he shared his dreams, wishes, sufferings, freezing with another two artists less famous for lines but more skillful at prose, in a dark flat of an old Dorcol building where nobody but Mr. Srećec used to dwell. This was the period where Chedomir created some of his Baudelaire-like verses and expressed deepest fears but also added a sharp crticial touch to the English poetry of the 16th and 17th century. 

To be continued...

Ms Dragana Popov
Famous Serbian Critic and Essay Writer

Sunday, October 16, 2011

„Pobješnjeli“ u Rimu

Rim je kao feniks. Izgori i ponovo se diže iz pepela. Osuđen je na palikuće, od ludog Nerona, preko raznih osvajača, do današnjih dana i, konkretno, jučerašnjeg pira tzv. „Pobješnjelih“.
-          A što bjesne?
-          Eh... nije lako odgovoriti ako nisi „unutra“.
-          Vol Strit?
-          Jok, more.
-          Pa jel’ ima veze s krizom?
-          Ima.

Dete pogleda u dedu, delimično iznervirano što ga ovaj tera da mu izvlači reči kleštima iz usta... No, smognu snage da nastavi:
-          Pa koja je veza?

Đed uze lulu s kredenca. Primaknu se prozoru i zagleda se u more. Istrese duvan iz kesice i poče po automatizmu da puni čađavi kraj lule.
-          Ukus.
-          Duvana?
-          Hm... – osmehnu se stari. – Srećom, duvan je ostao dobar...
-          Pa ukus čega? Mama uvek kupuje ukusnu hranu.

Starac se nasmija i rukom protrlja kosu svoga unuka. – Dođi vamo. – reče i dade signal malom da se primakne prozoru. – Vidiš li dolje onaj svjet na pjaci? -          Vidim.
-          E... pogledaj Marija... Aha, eno ga i Marko sa ćaćom: vidiš?
-          Vidim. – nije mu bilo jasno što mu deda pokazuje na te ljude. Nije valjda da su oni nešto skrivili? Izgledaju potpuno normalno.
-          Eno ga i Armando. – dodade deda, - Vidiš li nešto zajedničko kod svih njih?
-          Ne znam... šetaju...
-          Jeste. Šetaju. Ali šta nose?

Mali se zbunio, ali pokuša da pronikne u to što deda oće od njega.

-          Nose pantalone, košulju... Armando nosi i prsluk. Mario ima šal.
-          Bravo! Aha, eno ga i Dijego...
-          Dijego ima i sako i farmerke.
-          Jeste. Ima i naočare. A jel’ vidiš da su im svijem pantole prionule uz nogu? Da su im košulje strukirane, na uspravne tanke pruge, obično su bjelo-plave ili ljubičasto-bjele. Vidiš da su prslučići svi ljubičasti? Šalovi svi vise u ležernoj omči. A kad bi se bolje zagledao, odavde se ne vidi najbolje, vidio bi i da su im obrve k’o kod žena, tip-top sređene i počupane – ma ne liče na muškarce nego na manikine iz izloga.

Dete je bilo potpuno zatečeno. Stajao je i gledao dole na pjacu. Ništa mu nije bilo jasno. Kako to da su njegovi drugari krivi? Možda je Markov otac nešto kriv, mada je mislio da je ok.
-          A šta su oni uradili?
-          Ništa sinko. Država je kriva. K’o i uvjek. Nije ovo smjela da dopušti. Kriv je Milano i kriva je puna kasa. Nisu oni ośetili šta znači nemati. Pobješnjelo sve.

Đed izvadi šibicu i pripali utabani duvan.

-          E, vako je i Rim gorio, ali je kvalitet izgorelog slabiji.
-          Ti kupuješ najbolji duvan. – nadao se mali da će bar laskanjem odobrovoljiti dedu da počne razumno da govori.
-          I to je tačno! Mada, bolje ti je da po’edeš govno nego da počneš da pušiš.
-          A što su zapalili Rim?
-          Nisu oni. Rim je sam sebe zapalio. Takva mu je sudbina. S vremena na vrjeme mora da se pročisti.
-          Deko, odoh ja sad da se igram.
-          Ajde, ajde. Javi se samo majci da ne brine.


***


Via Kondoti... da li su i nju spalili? Bože smiješne li rabote – Talijani izišli na ulicu na demonstracije! Pa to je horor! To je teror! Sve te uske košuljice, sve te ešarpe, svi ti fino sređeni zulufići, počupane obrve, elementi na bradi... svi ti beli kaiševi s velikom tokom na farmericama boje lila, pripijenim usko, usko, od učkura pa do članka... sve te košuljice na prugice – tanke pruge plave i bele boje... sakojčići... fensi tikepa, najnoviji gadžeti pokojnoga Stiva Džobsa, bog da mu dušu prosti... a njima nek’ oprosti.

Svet je zreo za revoluciju. Tu su i revolucionarne ideje. Jedino što nedostaje je plan za sutra. Ovako ne valja. Jahali su i jašu, ali došlo je vreme i da sjašu. Zašto? Zar se danas ne živi dobro? Zar se ne živi bolje nego pre sto godina? Ma živi se neuporedivo bolje, ali može da se živi još mnogo bolje i da se radi još mnogo manje, a da rezultat bude bolji nego što je danas. Nisu ovi na vlasti – nigde u svetu – doprineli blagodeti u kojoj uživamo, već pojedinci koji su uspeli da realizuju svoje ideje. Ti ljudi su geniji. Verovatno ima još mnogo genija koji bi promjenili svet na bolje mnogo brže da ih ne opterećuju režimi vlasti koji postoje u zemljama u kojima žive. Potrebna je alternativa da bi se izašlo na ulicu. A ne izlazak radi sebe samog. Svi znamo da su svi spremni i da žele bolje. Nepotrebno je izaći na ulicu da bi se to videlo, a da sutra ne uradiš ništa. Drugo, ne možeš izaći na ulicu kao masa i nadati se da će nešto da se promeni samo od sebe. Svet menjaju pojedinci – a takvih pojedinaca u ovoj masi nema. Vidim Italiju – izašli na modni defile, pojedini manekeni su dobili batine, porazbijani su izlozi i popaljena neka vozila. Sve je to izdirigovala vladajuća struktura! Sve, apsolutno sve. Danas već niko više ne priča o Rimu. Ajde, pričaju. Odlično je došlo sve to da se tema skrene sa jebene Sare koja je ubijena pre 3 godine na nešto novo i da analiziraju do besvesti novu temu na Rai-u, ali svetski pokret „besnih“ ne može da se skoncentriše i lokalizuje na parolu „Dole Berluskoni“ u Italiji. To nije dovoljno globalno. To je jadno. I politički vrlo jednostrano. To je ono: sjaši Kurta da uzjaše Murta. Ono što nama treba nije Murta, nego alternativa. Ono što je stvorilo predstavu o „jahanju“ utemeljeno je na jednom jedinom principu koji je do sada vladao u svetu: neko mora nekog da jaše. Alternativa je da niko nikog ne jaše, osim po kućama... A Berluskoni je legenda.

Saturday, April 2, 2011

Prostor i vreme

Prostor i vreme su jedno te isto. Zapravo, vreme je promena mesta u prostoru. Kad bi sve mirovalo, svaki i najmanji deo vasione, vreme bi stalo, tj. ne bi ni postojalo. Međutim, sve se kreće u eliptičnim krugovima, pod uticajem sile gravitacije, čiji su zakoni manje-više isti i na makro i mikro nivou.

Sad se postavlja pitanje: da li možemo da zaustavimo vreme? U teoriji bismo mogli: potrebno je da uvek budemo na istom mestu u prostoru, a pod prostorom se misli na sveukupnost materije u celom poznatom i nepoznatom kosmosu. Zemlja se okreće oko svoje ose, oko Sunca, a sa Suncem i oko većih galaksija, koje opet orbitiraju oko nekog zamišljenog većeg centra, i tako u beskonačno (beskonačno u smislu da ljudski um to teško može da shvati). Kad se pravci svih tih kretanja integrišu, dobije se jedna jedinstvena putanja po kojoj se svaka tačka na Zemlji kreće. Brzina kretanja je opet rezultat sabiranja svih tih pojedinačnih tela. Verovatno bismo se iznenadili kojom brzinom se zapravo Zemlja kreće u odnosu na Centar svega.To je brzina kojom bismo se na Zemlji morali kretati, ali u smeru suprotnom od kretanja svake tačke na Zemlji u odnosu na Sve, kako bismo "zaledili" vreme, tj. uvek bili na istom mestu.

Pošto je sve relativno, tj. povezano jedno s drugim, nama deluje da sve miruje. Pogledamo zvezde na nebu i vidimo da su uvek tu, u istom rasporedu. Realnost je da zajedno s njima jurimo oko nečeg mnogo daljeg. Taj centar je opet ništa drugo do mesto sudara, tj. susreta pozitivnih i negativnih čestica, skupova čestica ili čitavih galaksija vis-a-vis, odnosno jednih nasuprot drugih.

Ako se spustimo na najniži nivo čestice, tj. na ono što su antički filozofi smatrali atomom, onim što se više ne može deliti, naći ćemo sledeće: pozitivnu materiju, negativnu materiju i neutralnu materiju. Kombinacija pozitivne, odnosno negativne materije sa neutralnom će rezultirati u pozitivnoj, odnosno negativnoj materiji veće mase, odnosno veće sile privlačenja.

Sunday, October 10, 2010

Попрчавање Срба (или „Ко се боји геја још“)

Ово је прича о несретним временима, или боље рећи о обичним временима и несретном Григору који се нашао између чекића и наковња у најгорем од свих лошим времена, када је малој напаћеној земљи Србији претио нови непријатељ - профани попрчитељи.

Са Запада нам никад ништа добро није стигло, чак и кад се на тацни као добро нудило. Тако су нам наметнули и ове педере и лезбаче. Ове мисли су опседале Григора док се синоћ враћао кући. Исти пут, знао га је напамет и време је често кратио размишљањем. Тада га је тиштало оно што је случајно чуо прошавши крај мале групице брадоња у црним неструкираним хаљинама: „Људи, покрштавање смо преживели кад се цела Јевропа дала у крст. Наши зилоти су спремни. У име бога...“ У вечерњим новинама наслов да је СПЦ рашчинила некадашњег монаха Давидовића, па је сад бљутавији од рашчињеног сока из кесице. Његова мантија дакле... Маска! А свуда је има.

Као и све страно, и педерлук изазива бојазан. Потребно је заштитити породице јер ако ти се педер породице дочепа, ух, кукала ти мајка! Породична шетња. Међу породичним људима и правобранитељима наших породица у првом реду су ћелафци испод двадесет година којима је вероватно једина мајка Србија. Григор се присетио кад је служио војску да је неки новајлија од 18 година по доласку у његову чету за занимање ставио да је навијач. Мислио је да момак зајебава војно руководство. Међутим, они то испоштоваше. Дечко је после на конту тога ишао на утакмице, кад су они што нису навијачи по занимању морали да чисте круг касарне.

Већи педер од педера

Тек неколико година касније „навијачи“ (побеснеле чирлидерсице) почињу да играју све значајнију улогу у политичком и уличном животу Србије. Земља их користи сваки пут кад је потребно направити неки физички насртај на некога и изазвати хаос. Они у томе уживају. Траже још, и бивају све јачи, а земља мора да им удовољи и да их нахрани. При том, жртве су углавном много слабији...

Пред бој

Година је 2010. али је дух 1389. са народом. Аналогија две године је јасна свима - Турци, педери: исто је! Једна битка је изгубљена, али понос никад није. Другу нећемо изгубити, иначе ће нас тек онда нагузити!

Распомамљене хорде педера и лезбејки се приближавају, заставе им се виде у даљини. Надиру са свих страна и постављају бијеле чадоре на пољани Мањеж. Међу њима су и домаћи издајници, потурице (они што су потурили тур) и увек присутни представници Запада. Сви су се уротили против мале, али поносите, прелепе Србије!

За то време, у домовима сељака

А српски народ по својим кућама, далеко од места дешавања, пратио је шта се догађа. На ТВ су се смењивале слике претњи, нереда, говора који соколе једне и вређају друге... гостовали су бројни аналитичари и алхемичари друштвених односа, објашњавали шта нам то доноси педеризам ако га као религију прихватимо. „Не желимо да нам заразе децу!“ О, не, само децу не! Хм... можда не би било лоше да престанете да шаљете децу у црквене хорове? Али то је само успутно размишљање. Машина за прање мозга је радила ко швајцарски сат и, мало по мало, Григор је и сам почео по глави да врти мантру „педери, деца, педери, наша деца, нагузиће децу, то су наша деца...“ Ни сам не зна како, али у једном моменту му је синуло. Као мали је знао за педере, сањао лезбејке, а прво никад није постао нити је друго икад имао среће да види. Морао је то рећи свету. Назвао је антифашистички покрет у Србији. „Добар дан друже Тито...“

***

Ивица и марица

То су срца два. Изазивају озареност и олакшање где год се појаве. Људи се мењају. Контролне тачке су осигуране, србокапи се сукобљавају са породичним људима без портфеља и светлост почиње да побеђује таму. Није било тако откако је Црвена армија умарширала у Београд!

Банда родољуба је сатерана до Храма Св. Саве, опколила их је полиција. Онда је дошао и тек пробуђени народ са кукама и мотикама. Бестије су се нашле у клопци, сада су они постали мањина. А приближавали су се и њихови љути непријатељи са шареним заставама... Настао је општи покољ и макљање. Навијачице су имале почетну предност јер су огрезле у тучама, али је маса превладала и почела да крцка и меље све пред собом, као парни ваљак. Круг се смањивао. Пале су и мантије.

Испред Светосавског храма, Богу на истину, изведени су они који су се о истог тог Бога огрешили и позивали на мржњу уместо на љубав. Судиће им се корбачом. Десет пута преко леђа! Али најгора казна тек их је чекала: да се забави, народ је позвао неке од најозлоглашенијих гејчина да изврше пресуду над већ клонулим рашчипоповима и побеснелим чирлидерсицама - трпање у буљу! Лезбаче су већ почеле да играју у трансу, а јадни људи су на коленима плакали. Кандићка се разрогачених очију радовала у првом реду чекајући на извршење казне и прстом се задовољавала додиривањем по чмару, али када је дошло до момента истине, ружичастокоси младић се окренуо ка маси и рекао: „Па ја то не могу да урадим. Мени треба љубав, а не буља пер се.“ Народ је схватио, ваљда, и сви су почели да тапшу. Само једна особа се није смејала. Била је то Наташа, која је у шоку јаким стиском остала без средњег прста десне руке.

Била је то још једна у низу српских револуција, овог пута симпатично названа „шарена револуција“.