Tuesday, January 1, 2013

Santorini - prvi deo

Na sam pomen reči Santorini, u mislima se javljaju samo lepi prizori belih kućica i crkvi sa azurno plavim krovovima, mondenskog mesta koje treba posetiti bar jednom pre nego što čovek umre. A sve su prilike da ćeš pre umreti nego što ćeš nogom kročiti na vulkansko tlo ovog ostrva.

Fira
Dva su načina da do njega dođeš - vodenim putem ili avionom. Avion je svakako pogodniji zbog udaljenosti od kopna - brzom brodu treba oko pet sati iz atinske luke Pirej, mada ako si na Kritu, putovanje do Santorinija nije loša ideja.

Na ostrvu se nalazi nekoliko gradića i dosta čuvenih mestašaca koje valja posetiti. Sva ova mesta su raštrkana na različitim delovima ostrva, tako da je iznajmljivanje automobila, skutera ili kvada najbolja opcija. Definitivno savetujem da odmah u luci iznajmite automobil - košta oko 30 evra na dan, a na benzin će vam odlaziti od 5 do 10 evra dnevno, što je prihvatljivo. Da biste videli sve znamenitosti ostrva potrebno vam je nekoliko dana. Četiri dana su optimalna, ali možete sve videti i za manje vremena.

Kao što je Zakintos poznat po velikim morskim kornjačama čija su gnezda obeležena letvicama spojenim u piramidalnu strukturu po plažama, kao što je Hidra poznata po magarcima - tako je Santorini poznat po kamiljem stopalu. Pričali su mi, ali nisam verovao, dok prvog dana sa porodicom nisam otišao na najbolju plažu na ostrvu - crnu, vulkansku plažu Kamari na kojoj će vas sačekati mir, kristalno čista voda puna riba i ribica koje grickaju, a moći ćete da uživate i u prizoru kamiljih stopala prostrtih na ležaljkama ili kako tek izlaze iz vode (običaj je da se u ovom slučaju otpije gutljaj piva i izgovori "pomozi Bože").

Kamilje stopalo
Najveći grad na ostrvu je Fira, najpoznatiji Ija, a vredi posetiti i Pirgos. Preostalo otpada na plaže - Crvenu, Crnu i Belu, vinarije i krivudavu putnu infrastrukturu.

Iako svaki Ciga svoj zalazak sunca hvali, na Santoriniju je opšti metež da se dođe do najzapadnije tačke Ije na kraju dugog šetališta kroz živopisni gradić na kičmi stene. Ija je pravo mondensko mesto, mesto na kome želiš da potrošiš sav imetak za oporavak duše i njeno izbavljenje u jednom od privatnih apartmana uklesanih na padini ovog komada vulkanskog ispljuvka, kao naslikanih kičicom nadrealiste, sa bazenima čija tirkizno zelena ili azurno plava boja - efekat svetiljki postavljenih oko vode - izgledaju kao školjke, otvorene i spremne da te poklope dok se opuštaš uz pogled na luku, more i kalderu...

Kaldera
Što se više približavaš kraju puta, gužva je sve veća. Čuju se svi jezici sveta, a najviše italijanski, engleski i nemački. Zbog stepenika, guranje dečijih kolica prerasta u golgotu. Stigli smo. Sunce je već zašlo. Vide se još uvek predivne nijanse crvene i narandžaste boje neba i tamno-plava boja mora. Sledeći put ćemo ranije poći.

Zalazak sunca u Iji. Kasno Marko na Kosovo stiže.
Vraćamo se po auto koji smo parkirali na jednom parkingu koji su izgleda ostali prevideli. Dosta je prostran i nalazi se odmah na početku dugačkog šetališta. Sva mesta kraj puta su bila zauzeta. Izgleda da ljude mrzi malo bolje da pogledaju.

Razmišljamo o tome kako ćemo po povratku u Firu prošetati kratkim ravnim šetalištem i naručiti hranu kod Kineza. Umorili smo se od girosa, pomfrita i duboko zapržene hrane. Već sam gladan. A na ulazu u naš parking stoji podignut debeli lanac zaključan katancom za stub. Ništa od ovoga nisam ranije video. Znak za zabranjeno parkiranje visi na sred oklembešenog lanca...

U međuvremenu su došli još dvoje Italijana koji su se greškom parkirali gde i mi. Preuzimam inicijativu i raspitujem se u baru prekoputa o vlasniku parkinga, pa me upućuju na kuću na glavnom šetalištu čije dvorište izlazi na naš parking. Mrak je, a iz dvorišta zabarikadiranog visokim zidovima čujem samo kevtanje džukaca, nekog manjeg i više većih. Ne znam da li su iz istog dvorišta.

Vičem nešto, a kerovi laju sve više. Otvaram vrata kapije u nameri da uđem i pozvonim na vrata, ali čujem lavež koji se približava i momentalno uzmičem. Ne vidi se ništa u dvorištu. Neka baba na kraju promiče u kućici i pokušavam da doprem do nje kricima. "Signomi!" (jedna od retkih grčkih reči koje sam naučio - "Izvinite!"). Vičem i skačem i na kraju neko otvori vrata. "Kali spera. Naš auto je na parkingu. Možete li da otključate katanac?" Iako sam ostatak izgovorio na engleskom, jedna drtina od žene, kao odvaljena od stene, poče da viče na mene na grčkom. Shvatila je šta je problem. I ja sam odmah shvatio da nije prvi put da neki jebeni turista parkira auto u njenom dvorištu. Iako nisam razumeo gotovo ni reč, shvatio sam sve šta je vikala dok je nadrkana prilazila sa ključem u rukama. Teško je hodala, noge su joj bile kao klade, natekle, a po čitavoj površini su joj izlazile proširene vene koje su na mesečini izgledale sablasno. Napravila je prvi korak niza stepenice i hladan znoj me je oblio jer sam mislio da će se strovaliti. Jedva je silazila, ali je zato snaga glasa koji je iz nje dopirao drmala zemlju. "Izvinite... nisam znao..." "Šta koji kurac nisi znao!? Niko od vas ne zna! Svi se prave pametni i parkiraju u moje dvorište!" Blaga pauza. Okreće se prema meni i vidim mržnju u očima, a pena joj izbija na usta. "Slušaj, ja mogu sad da vas ostavim ovde pa se jebite do sutra!" "Ali imam malo dete..." "Trebalo je da misliš ranije! Dosta mi vas je!" Ćutim. Već smo sišli do ostalih. "Šta!? Još vas ima! Jebo vam pas mater svima redom!" Približila se lancu. Posegao sam za sitninom u džepu, reko' da joj dam da je odobrovoljim. Imalo je skoro dva evra kad se sve sabere. Hteo sam diskretno, šarmantno da joj tutnem novce u ruku, namignem i kažem "Da popiješ nešto", kad iz nje prasnu bes! "Napolje! Napolje! Brže dok se nisam predomislila!" Potrčah ka autu nek je đavo nosi. Drž' dijete, sklopi kolica, zatvori prtljažnik, go! go! go! Čujem babu kako viče dok ulazim u auto: "Mogli ste bar da se zahvalite!" Jeste. Ima pravo. Otvaram prozor auta i pokunjeno govorim "Efharisto." "Marš u pičku materinu!" I' čuma te odnijela! Stiskam gas i počinjemo da se smejemo, od straha.

"Hvatam ga u letu"

Popodnevno razgledanje
U Firi je puno sveta uveče. Šetalište nije veliko, ali je zanimljivo videti toliko opuštenih ljudi. Male strme uličice sa dosta stepenika vode i do vrha gradića, a uske uličice sa čijih izloga džidžabidže napadaju prolaznike podsećaju izuzetno na Albajsin u Granadi. Sve je puno ljudi, a po silasku niz strme uličice nailazimo na veliki broj kafića i barova, punih mladih ljudi koji piju i zezaju se i napolju i unutra. Promoterke ne da promovišu nego su bezobrazne! Siguran sam da među njima ima i vlasnica kamiljih stopala koje sam tih dana viđao po plažama. Valja se ovde vratiti. Bar na pivo.