Thursday, December 31, 2015

...svima koji slave!

Da li se i tebi desilo da se izdvajaš iz mase koja slavi? Da čestitaš, ali se ograđuješ? Ne daj Bože da te tuđe slavlje dohvati! Da te neko poveže sa slavljenicima!

Srećan praznik svim mojim prijateljima veroislamske zapovesti sedmog dana olsun saruman mubarak monsun!
Zašto mi takvi statusi smrde?

Smrde jer naše društvo smrdi. Jer smo zasrali na sto frontova - svi. Jer kao ono, red je da čestitam, znam da slave - jebo ih ko ih na svijet postavi, ali red je. Samo da me posle ovi moji ne žigošu k'o izdajnika! Aha, znam: SVIMA KOJI SLAVE! To me definitivno štiti od svih eventualnih prebacivanja za šurovanje s đavolom ovih mojih i od neizrečenih optužbi rasnu netrpeljivost svih onih koji slave. Problem rešen. Savest mirna.

A bilo bi sve mnogo lakše i mnogo lepše kad biste samo napisali: Srećan [unesi ime praznika]!

Ne budi brav. Čestitaj ko čovek.

Puši kurac.

Thursday, July 9, 2015

Резолуција о Сребреници

Пре него што почнем да уједам, хоћу да знаш следеће:

- све људе сматрам браћом, какви су такви су;
- не оправдавам убиства, осим у неким случајевима, кад оправдавам апсолутно све, па чак и више од потребног (нпр. у случајевима монструма који могу да убију дете, силују девојчице или жене, или да на било који начин покажу верност самом ђаволу);
- нисам лицемер;
- добар сам човек;

Босна је изгледа горе подручје за живот од Србије. Подела Римског царства на Источно и Западно ишла је отприлике линијом која дели данашњу Босну и Србију. Не замерите што пишем само Босна, мислим и на Херцеговину. Све је то наше, јеби га.

Међутим, стицајем околности, временом се утицај неких народа (српског, у овом случају, као и свег оног што је приступило ужој дефиницији Србина) проширио и занемарио сфере утицаја које су ова два царства поставила. Ова сфера утицаја није долазила мачем и огњем. Сви на том простору смо "наши". Долазила је кроз културу и идеје. Често и кроз револуционарне идеје јер подручје их је захтевало. Борба против страног окупатора и победе над истим, уједињавале су све групе на том подручју. А паре и интереси великих сила су их делиле.

Е, сад, то је наша прича. Ми против њих. Југословени. Далеко од тога да је постојала апсолутна хармонија у Југославији. Не постоји ни у чему. Увек има и јин и јанг. То је потребно да би се ствари дешавале, да би живот постојао. Не заборави никад да "зло никад не спава". Добро се пробуди само кад му је егзистенција угрожена. 

То зло је у злим људима уз одговарајуће услове дошло до својих 5 минута. Акција и реакција. 

Сада долазимо до Сребренице. Поред Сребренице, у време '95. године било је још 2 муслиманске енклаве у Босни: Жепче и Горажде. Тамо није било масовних масакара. Зато што тамо није било кучкиног сина Насера Орића, који је данас слободан човек. 

Истина је да су Срби са "муслиманима" имали историјски конфликт, исто као што су га имали и имају са Хрватима. Те две групе су некако већински радиле против српске групе у два велика рата, посредно или непосредно. А оставиле су за собом милионе жртава. Чудо је право да данас постоје, имајући у виду српску хегемонију и могућност освете. Али знам сто посто да се у време када сам био мали та разлика није знала. Сви смо били Југословени. 

Живео сам у Акмачићима од 4. године живота. Привреда је радила (говоримо о 1983. години). Код нас у селу (глупо је рећи село, јер смо имали асфалтиране путеве, школе, велики фудбалски стадион, неколико фабрика, итд.) су тада долазили радници из целе Југославије. Никад нећу заборавити Алију, Мирзу и Хасана. Били су нам идоли. Момци од двадесетак година, дошли ко зна одакле, али момци који су волели да играју фудбал, да се извлаче на пречке голова и да стално буду позитивни. Направили су од гвожђа ограду испред своје бараке са иницијалима својих имена: А, М, Х. Ту су ограду касније, када су они отишли на неку другу "бауштелу", преузели комшије. У себи сам им на томе замерио.

Рат у Хрватској, па онда у Босни, све нас је пренуо из сна. Отприлике у то време, кренули смо у пети разред. Мој најбољи друг је тада био Алмир. У селу су ме једном питали: "Ко ти је најбољи друг?" Као из топа сам одговорио "Алмир". "Па то муслиман!?" "Не, не. Није муслиман." Питање је дошло из традиционално партизанске породице.

...

Толико о разликама. Ја тада нисам ни знао шта је муслиман. Било је небитно. А било је небитно зато што је један систем који данас сви куртони и либерали критикују - комунизам, био на снази. Заправо, није то ни био комунизам. То је био југословенски комунизам, који је друштвени аспекат и добробит нације стављао на прво место. Требало је заштитити најугроженије, учинити да се сви људи добро осећају у својој кожи. Радити за себе. Не лајати около (отац ми је често говорио "У Југи си могао да легнеш на клупи и заспиш у Сплиту, у Приштини, у Београду... ништа ти не би било. Али ако лајеш, готово. И боље је тако било."). Па јесте боље. Еј, бре, па потроваше нас наши пријатељи на фејзбуку! Не што хоће, него што су изгубили компас. Ма читав свет је изгубио компас. Данас ће ставити на профилну фотографију "Je suis Charlie", сутра заставу LGBT популације, прекосутра заставу Грчке... не зна народ више где удара.

У целом свету је криза. Погледајте ако вас не мрзи, што би код нас у Вароши рекли "не било вам заповјеђено", историјске флуктуације берзи. Упоредите их са политичким дешавањима и страдањима. У најгора времена, највише је било ратова и убијања. Већ сам више пута писао да нас чека Трећи Светски Рат. По мојој процени - 2018. године. Имамо још времена. Фју! Знамо ко је кривац за овај - Русија. Значи, бјеште ноге, посра вас гузица (даље од Русије). Биће нуклеарног рата - ено, рекоше и комшије Тарабићи. А ако не рекоше, сад ће они то модификовати мало.

Но, у свему овоме, шта мислим о Резолуцији о Сребреници? Мислим да је то једна велика фарса. Да ли неко здравог мозга (ооооо, ок, полако: не реците да смо ми Срби болесни, плиз!) може негирати чињенице?! Не. Сви смо ми свесни да се тамо десио масакр. Каже Хашки трибунал да је реч о геноциду. Могу и то прихватити. Али онда морамо измислити нову реч за покушај истребљења једног народа. 

Геноцид је покушај да се истреби цео један народ. Оно што се десило у Сребреници јесте покушај да се истреби све живо на ограниченом подручју. Хм... кад боље размислим, да. Јесте постојала геноцидна намера. Убијено је много људи. То је једини организовани убилачки поход у ратовима на простору бивше Југославије. Али као такав, окарактерисао бих га потпуно неуспелим. Насер Орић је жив. Највећи кривац за злочине над српским становништвом у читавој регији око Сребренице, па и у јебеној Србији! Не заборавимо Скелане! То је човек кога Бошњаци славе као хероја. Хахахаха! Па јебем вам матер глупу! Због тог човека је генерал Ратко Младић имао подршку. Зато је побио толике људе. Можда је међу њима било недужних. Ма... недужни смо сви. Или смо сви криви. Небитно. Људи су мртви и неће се вратити из мртвих. Нису сви Исус.

С моје стране, признајем да сам био бесан на године када су Орићеве снаге константно зачињавале вести новим извештајима о погинулима. Желео сам да их све побију. Све до једног. Да... Имао сам геноцидну намеру. Такви људи заслужују да умру. Али Орић још није мртав. Желим себи да му дође насилна смрт. Сви ћемо на крају умрети. И он. И Радован Караџић, и Ратко Младић. Алија Изетбеговић, Слободан Милошевић и Фрањо Туђман су већ умрли. Еј! Краљеви судбина! Али требало је да умру насилно. Од метка, ножа или онога што им је било најдраже у репертоару.

Но све то ајде... дођу Енглези, или да кажем Британци, иако су као такви крхки и немају пуну подршку, и Американци! Еј, Американци! Предлажу резолуцију која треба да доведе до неког дефинисања неког акта. Речи су битне. Ја радим с речима. Од тога једем. Речи су моћне. Кад нешто дефинишеш, онда си га ставио у оквире - контролишеш га. Они хоће да се "Срби" суоче са нечим што је лоше. 

Другари моји, према међународном праву, али ајде - да се баш не позивам на међународно право, јер не подржавам увек све опште закључке нити акте, или бар да себи оставим могућност бекства или отшкринута врата за неке будуће ситуације, геноцид не застарева. Фактуре можда застаревају, а време одређује локално законодавство, али генерално, принцип је такав да се од клијента прво тражи да измири оне фактуре које прво доспевају на наплату, односно оне код којих је рок плаћања прво премашен. Или се туже пре истека законског рока за измирење, да не би застареле. 

Британци и Американци траже да се донесе резолуција о геноциду... 

Да ли треба додатно нешто рећи?

Ма носите се у пизду лепу материну!

А са моје стране, дубок поклон према свим жртвама рата.

Wednesday, May 13, 2015

Tajna večera i ostale manje poznate istine

Mitologija koja se razvila u poslednjih 2000 godina oko lika i dela Isusa Hrista, čoveka, proroka i samoproklamovanog "Božijeg sina" prepuna je konstrukcija, istina i poluistina, dogme i istorijske nauke. Mnogo toga se zna, a o mnogo čemu se sa sigurnošću može govoriti.

Sama reč "Hrist" na starogrčkom zapravo znači "pomazani", a počela je se kao takva koristiti tek nakon njegove smrti i vaskrsnuća. Na hebrejskom, ista ova titula je glasila "mesija" i jedna je od onih reči koja je u svetske jezike ušla zahvaljujući nepostojanju valjanog prevodnog, odnosno kulturološkog ekvivalenta u latinskom ili zbog jednostavnog neznanja prevodilaca.

Iz istorijskih izvora se zna da je Isusa pratila vrlo loša fama. On se smatrao otpadnikom i drsnikom, a Jevreji mu ni danas nisu oprostili to što se samoprozvao "Božijim sinom". Čak se i njegova uža porodica plašila za njegovo mentalno zdravlje i govorilo se da mu nisu sve ovce na broju. Bilo kako bilo, čitava tema je preopširna za jedan članak, pa ćemo vremenom obraditi i neke dodatne aspekte, ali ovoga puta ćemo se fokusirati na Tajnu večeru.

Šta su Isus i njegovi sledbenici večerali?

Možda vam nikada nije ni palo na pamet da postavite ovo pitanje jer se nekako poima nebitnim, ali budući da je do ove večere istorijski došlo, zanimljivo je pitanje, bar u kategoriji "trivija". Postoje dve različite mogućnosti. Naime, suštinsko pitanje jeste: kada je bila ova večera? Danas se nesumnjivo zna da je ova večera bila u četvrtak pred jevrejsku Pashu (ono što mi Hrišćani slavimo kao Veliki petak). Pasha u prevodu znači "priprema", a na taj dan se vrše sve pripreme za subotu (sabat) jer to je dan kada se apsolutno ništa ne radi.

Leonardo Da Vinči: Tajna večera
Pošto je Pasha, praznik izlaska Jevreja iz egipatskog ropstva, najvažniji jevrejski praznik, postoji i tačno utvrđen redosled jela koji se poštuje.

U ono vreme, početak novog dana se nije računao kao danas - od ponoći, već se dan završavao zalaskom sunca, kada bi započinjao novi dan. Dakle, ukoliko se ova večera dogodila u četvrtak uveče (po današnjem načinu računanja vremena), ona se zapravo desila na dan Pashe po ondašnjoj tradiciji, odnosno u petak. U tom slučaju, meni je bio fiksan.

Večeralo se u kući koju je Isus iznajmio. U ono vreme, večere ovog tipa odigravale su se u iznajmljenim kućama koje su imale dva sprata. U prizemlju su se okupljali gosti, a prava večera je služena na spratu gde je vlasnik kuće već pripremio krevete sa čistom posteljinom na kojima se jelo u poluležećem položaju. To je bio običaj i u čitavom Rimskom carstvu u ono vreme.

Prvo jelo koje su konzumirali bila je salata od gorkog bilja koja se jela tako što su je umakali u poseban sos napravljen za tu priliku. Gorak ukus je trebalo da simbolizuje gorčinu ropstva Jevreja u Egiptu. Nakon toga, sledilo je kuvano jaje - simbol sveta, jedinstva.

Ovo se sve dešavalo u prizemlju. Poznata je i ona epizoda u kojoj Isus pere noge svojim sledbenicima. U tome nema ničega magijskog. Naime, stopala su u ono vreme štitile samo otvorene sandale, a mnogi su hodali bosi. Noge su bile izuzetno prljave. Pre nego što su se popeli na gornji sprat, na gozbu, Isus je svima oprao noge u lavoru. Razlog za to jeste taj što su kreveti na gornjem spratu imali čiste čaršave, pa nije bilo domaćinski da se uprljaju.

Glavno jelo večeri bilo je jagnje.

Pored toga, pilo se crno vino. U ono doba, vino nije bilo u obliku u kome je danas, već da bi se pilo, moralo se mešati sa vodom. Proporcija koju su koristili Jevreji u ono doba bila je 3 čaše vode na 2 čaše vina. Rimljani su, pak, pili vino u razmeri 1/1 (razblaženije). Svaki gost je imao sopstveni pehar, a morali su svi da popiju tačno 4 čaše vina, ni manje, ni više. Jedna čaša je morala da ostane na stolu i niko nije smeo da pije iz nje. Ona je bila namenjena proroku Isaiji (kod nas se sličan običaj ogleda u namenjivanju rakije pokojniku u vreme Zadušnica).

Čitavu večeru je neko morao spremiti. To su bila dvojica najmlađih sledbenika, Petar i Jovan.

Te večeri, Isus je izjavio pred svima da će ga neko od njih izdati. Svi su se sagledali, pitali se na koga li misli. Isus je Petru i Jovanu rekao da će to biti onaj kome je prvo ponudio gorko bilje. Oni su znali da je to bio Juda.

Kada je svanula zora, Isusa su uhvatili rimski vojnici i izveden je pred Sinedrion, jevrejski senat, koji je zapravo osudio Isusa na smrt, ali da bi dobila pravosnažnost, njihova odluka je morala da se uputi rimskoj administraciji. Pontije Pilat je u to vreme upravljao u Jerusalimu.

Isus nije imao šanse.

Visoki jevrejski sveštenici i rulja želeli su da Isus bude osuđen na smrt. Pilat ga je propitivao više puta, ali je smatrao da je čovek nevin. Međutim, rulja je zahtevala zamenu, da se pusti Baraba, a da se pogubi Isus. Optužba je bila ta da se prozvao Božijim sinom. Jednostavno, Isus nije imao šanse.

Razapet je na krst istog dana.

Jozef je nakon što je Isus izdahnuo zatražio od gradskih vlasti da mu dozvoli da telo sahrani. Budući da je bio petak, to mu je odobreno.

***

Malo se zna o tome kako su se Isus i njegovi sledbenici u ono vreme kretali. Naime, kretanje iz jednog u drugo mesto bilo je skupo, a da bi obavljali svoje propovedi morali su da imaju dovoljno novca za putovanja. Taj novac su im obezbeđivale bogate žene. Rizničar je bio upravo Juda.

Na svim srednjovekovnim prikazima Tajne večere, Judu je lako prepoznati po sledećem: svi apostoli iznad glave imaju oreol, a Juda ga nema ili, ako ga ima, on je crne boje. Takođe, njegova je kosa uvek naslikana jarkom bojom - riđa ili crvena. U ono vreme se ta boja, pored žute ili zlatkasto žute smatrala bojom neiskrenosti, novca, laži, opsene. "Nije zlato sve što sija".

I u knjizi Postanja se govori o riđokosom, maljavom Isavu (Ezavu), prvencu, koji je u zamenu za hleb i tanjir sočiva prodao svom bratu Jakovu pravo prvorođenja.

***

Luj IX, sveti, kralj Francuske od 1226. do 1270. godine, prvi je naredio da Jevreji moraju nositi zašiven komad žute tkanine okruglog oblika na prsima i na leđima, kao znak raspoznavanja, da bi se "pošten svet" klonio naroda koji je izdao Isusa. Naredbu je doneo 1269, samo godinu pred svoju smrt. Kanonizovao ga je kao sveca papa Bonifacije VIII, 1297. godine.

Luj IX, sveti
Ovakav tretman Jevreja je nastavljen kroz istoriju. Slična je situacija bila i u Rimu, gde je papa Pavle IV 1555. godine naložio getoizaciju svih Jevreja u Papskoj državi. Morali su da nose veliki žuti krst prišiven na prsima i na leđima, a zatim i žutu beretku. Kada je papa umro, Rimljani su indignirani njegovim zapovestima srušili statuu koja mu je bila podignuta u čast, stavili joj žutu beretku i provozali kroz čitav grad.

A onda dolazi Hitler, koji sebe smatra naslednikom Svetog rimskog carstva. To isto carstvo, nekada je preporodio jedan drugi germanski car - Fridrih Barbarosa (crvenobradi). Uspeo je u tome uprkos svojoj riđoj bradi.

Šalu na stranu, od Isusa se situacija za jevrejski narod značajno promenila - obeleženi su i omrznuti svuda u svetu. Pravo je čudo kako kao nacija opstaju. Da podsetimo, oni su jedini narod koji je uspeo da oživi mrtav jezik - hebrejski. Današnji hebrejski jezik je vrlo sličan aramejskom na kome je govorio i sam Isus. Razlika je kao između srpskog i hrvatskog.

Sve opisano su istorijske činjenice.

Friday, April 10, 2015

Sve okej

Danas je Veliki petak, 2015. godine.

Petak je. Obično Veliki petak pada u petak. Pre 8 dana (bio je četvrtak) otišao sam u Auto-moto savez Italije u Salernu da vidim šta se dešava sa mojom vozačkom dozvolom. Sećate se problema koje sam imao sa poreskim brojem zbog koga mi je zahtev ležao među ustajalim predmetima u sobi 59? Advokat se u međuvremenu raspitao i javio mi da je sve okej. Moj poreski broj je bio ispravan. Što bi rekli Italijani - Affamocca! (otprilike onaj rad kad jednom rukom klepneš drugu po prevoju dok ide uzlaznom putanjom).

Rekli su mi da je dozvola spremna i da dođem u petak. Pošto je prošli petak bio Veliki prema Gregorijanskom kalendaru, otišao sam danas i uzeo dozvolu. Jednostavno. Pojavio se tamo, stao u red, sačekao 15-ak minuta i dadoše mi dozvolu. Bez pitanja, bez pogovora. Sve nenormalno.

Nego, nešto me je navelo na razmišljanje: zahtev sam predao na Božić, 7. januara (naš Božić, naravno), a dozvolu uzeo na Veliki petak (10. aprila 2015)... Od najsrećnijeg, do najtužnijeg hrišćanskog praznika. To možda i objašnjava moj osećaj danas. Žena je bila srećnija od mene. Ja sam valjda oguglao.

I to nije sve. Dozvola mi je zapravo bila spremna, tj. izdata 13. marta. A to je bio petak.

Brojevi, značenja... uh...

Wednesday, March 11, 2015

Kako sam sistemski uništen od idiota

Danas mi se po glavi vrzma misao da je "ceo moj život jedna velika prevara". Ili u najmanju ruku iluzija. Odnosno, kao da nisam ni postojao, ali sam figurirao - u nekom birokratskom Matriksu.

Predao sam dokumenta za italijansko državljanstvo. Sve je prošlo tako glatko da mi je sve bilo sumnjivo. Zapravo, uvek kada se sučeljavam s administracijom, bilo o kojoj zemlji da se radi, dobro se nakarikam negativnom energijom koja uništava sve pred sobom. Pun sam besa i spreman na rat, do poslednjeg. Isterujem pravdu pre nego što poželim dobar dan ili dobro jutro, zavisno od toga da li je šalter za bolje sutra otvoren u jutarnjem ili u popodnevnom terminu.

Ovo je bilo bezbolno. Juče sam otišao, doduše, ujutru - tako mi rekli preko telefona: da je prijem stranaka od 9 do 13 radnim danom. I ja odem u 10 i kažu mi da dođem u 14:30 do 15:30. Jebo vam pas majku, pomislih, ali - sve se poklapa. Protivnik je zadao prvi udarac a da nisam ni kročio u ring.

Dobro... odem ti ja tako u Auto-moto savez Italije. Prošlo je već 60 i više dana otkako sam predao zahtev za prevođenje moje srpske vozačke dozvole u italijansku. Eh... i to je priča za sebe! Dugo sam čekao, prikupljao dokumenta, ma - više nego što bi trebalo niti što bi smelo. Desilo mi se i da mi sam prevod vozačke iz konzulata Srbije u Rimu ne stigne na adresu u M.S. Severinu, već se vrati za Rim, što mi je predaju dokumenata pomerilo sa septembra 2014. na januar 2015, i to 7. januar, Božić, dan kad smo zapravo i kao porodica kretali za Srbiju, pa, čisto pre nego što krenemo, skoknem ti ja do AMSI da predam dokumenta jer stvarno da sam još malo čekao, oteglo bi se u nedogled.

Elem, kad sam stigao na šalter za preuzimanje dozvole, pogleda žena moj slučaj u kompjuteru, pa ode dalje, nešto se raspituje i savetuje s kolegama, pa se vrati, pa kaže: "Nema te ovde. Dođi sutra na šalter br. 3, ako ne bude gužve, ali možeš i direktno u sobu 59 na 2. spratu. Pitaj šta je problem."

To lutko! Već se jedim. Dva pokušaja, dva pucnja u prazno.

Ništa. Izađem odatle i krenem ka gradu, da ubijem vreme do 14:30. A vreme nikako da prođe. Prošla me i volja za šetnjom, iako je bio lep dan. Samo se nerviram. Ali i to vreme prođe i pojavih se pred finom gospođom, zadihan, jer je trebalo izaći na 4. sprat i kažem: "Ja sam doneo dokumente za državljanstvo, pa da vidimo da li je sve tu..."

"Dajte."

Jedan po jedan, ustanovismo da je sve tu. Žena mi pomože s unošenjem nekih podataka u obrazac A zahteva - nisam znao šta da upišem na par mesta, i reče: "Sad samo treba marca bollo od 16 evra i da uplatite na tekući račun 200 evra. Primalac: Ministarstvo unutrašnjih poslova. Svrha: državljanstvo."

Pošto je sve u to vreme bilo zatvoreno, osim glavne pošte (u Italiji se sve skoro zatvara u 13:00 i ponovo otvara od 16-17:00), odem tamo da uplatim 200 evra. Gotovo. Usput, naiđem i na jedan "Tabaccaio" (gde se, između ostalog, prodaju te "vrednosne markice" koje su zapravo državne takse), vratim se u Policijsku stanicu, lupe mi pečat na markicu i kažu da sad moram sve to da fotokopiram i odnesem u Arhivu, na drugom spratu.

Pošto je Arhiva već bila zatvorena, pomirim se da ću sutra ponovo morati da siđem u Salerno zbog ovoga. Barem neću morati da plaćam fotokopiranje - sve ću kući. Uštedeo sam bar 3 evra. I tako ti ja jutros dođem u Arhivu, kažem da sam doneo dokumenta za državljanstvo, a čovek ih samo uze, lupi štambilj i na original i na kopiju, kao potvrdu prijema. Ni da pita šta, ni da zakuruje, ni da proverava... Ja se već uplaših. Šta ako sad sve to nije to? Stotinu sumnji. Možda hoće da me zajebe?

Kaže čovek: "Imate li fotokopiju za sebe?" E, u sto pički materina! "Nemam." A razmišljam se: i boli me kurac da je imam, ako moram još jednom doći ovde, neću više ni da dolazim. Džaba mi tih 9 meseci provedenih na prikupljanju svih dokumenata, od Srbije (Nove Varoši i Beograda) do Italije (Salerna, Merkato San Severina, Rima)... "Dobro. Imate li bilo kakav papir? Eto, taj koverat. Dajte mi da vam na njega lupim štambilj da imate da je dokumentacija poslata..."


Ja sam bio u čudu zbog ležernosti i normalnosti tog čoveka. Osećao sam se i neispunjeno. Bilo je bezbolno. Nisam osetio taj porođaj. Ipak sam devet meseci prikupljao sva ta dokumenta. Polako sam gledao kako fascikla raste. I sad, nema porođajnih bolova!? Samo tako ću se oprostiti od ovog slatkog tereta? Nije mi bilo dovoljno to što sam imao sve što mi je potrebno za državljanstvo. Trebala mi je ona finalna borba, ono krvoproliće, rad na mišiće, nerviranje, suze, znoj - da osetim da ta gomila papira koja predstavlja deo mog života i govori skoro sve o meni zaista vredi svrsi kojoj je namenjena. Ovo me je ostavilo nekako nekompletnog. Izašao sam bez osećaja pobede. Napisao status na fejsbuku: "Predao sam dokumente za italijansko državljanstvo. - feeling strange". Na nogama koje nisam osećao kao svoje, krenuo sam ka kolima. I sve vreme razmišljam da mi nešto fali: fali mi ona radost obavljenog posla. Onaj stisak ruke službenika koji kaže: "E, alal ti vera! Ovim činom predaje, sada je vaš predmet i zvanično u našim rukama. Čestitam!" Ništa. Kao kad imaš osećaj da si nešto zaboravio, npr. torbu, ranac, ili nešto što umisliš da si imao, a da više nemaš, pa se pipkaš i pretresaš, a sve ti je tu: i torba i torbica, samo papira nema.

Valjda će u AMS biti bolje. Treba i to da rešim.

Tek što sam došao, nigde mesta za parking, a inače ga ima uvek koliko hoćeš. Počinjemo odlično. Prvo odem na šalter broj 3, ne nađu ništa, odem u sobu 59, čekam više od pola sata, ali konačno me prime. Kaže čovek: "Daj da vidimo. Pusica..." Traži malo i nađe. Ogreja me sunce. "Ne mogu da verujem", rekoh sav srećan. Bio bi to prvi pravi uspeh koji bi u drugi plan bacio onaj bljutavo glatak jutrošnji prijem zahteva. A onda videh da je taj moj predmet isti onaj koji sam 7. januara predao na šalteru 4... Jeza me je uhvatila.

"Došlo je do problema. Vaš poreski broj (codice fiscale) nije ispravan. Dajte mi svoj poreski broj da ga kopiramo."

Dadoh im karticu sa brojem. Setih se i da mi je porodični lekar rekao da mi je neispravan poreski broj, pa sam ga ubedio da mi je taj na kartici i onaj na boravišnoj dozvoli zapravo ispravan pa je promenio.

"Izgleda da ne prepoznaje Srbiju kao zemlju rođenja. Vi ste se rodili 1979. godine. U to vreme Srbije nije bilo. Bila je Jugoslavija." Pa jebo vas vaš sistem! Nisam ja sebi dodelio broj! Šta ćemo sad?!
"Šta ćemo sad?"
"Pokušaću sa ovim što ste mi dali, ali ako sistem ne prihvati, javiću vam pa da vidite u Poreskoj upravi."
"Dobro."

Šta ako je on u pravu, a Poreska uprava nije? Odnosno, šta ako ni Poreska uprava ni Imigraciono nisu u pravu? To znači da je ceo moj život u Italiji jedna velika laž. Sva dokumentacija koju imam i za koju sam propišao krv, ispade zasnovana na pogrešnom poreskom broju? Ko će to da nadoknadi? Ne samo to vreme, već i vreme koje će trebati da prođe dok se sve to ne ispravi. Tužiću ih. Videću u stvari šta će biti od svega, ali ne mogu više. Zvaću im "Le Iene". Evo, već sad što mi nisu ni pokrenuli ceo postupak oko prevođenja vozačke, izgubio sam najmanje 60 dana, a sigurno i više. Realno, ne bih smeo da vozim automobil i mogu da dobijem žestoku kaznu za vožnju bez dozvole.

U svakom slučaju, umoran sam od svega.

Sad kad se setim, ništa mi u Italiji nije išlo glatko. Retki su slučajevi kada je nešto bilo u redu. To su bili izuzeci:

- prva boravišna dozvola je bila pogrešna pa sam morao da idem ponovo da im kažem da to isprave i onda je trebalo još jedno 6 meseci da prođe da bih dobio onu ispravnu (koju sad imam i koja je možda sa pogrešnim poreskim brojem, odnosno onim što mi zovemo JMBG);
- prvi pasoš za Lukasa je bio pogrešan - moj datum rođenja je bio pogrešan, pa smo morali da čekamo još 7 dana da nam izdaju novi pasoš;

Sigurno ima još stvari kojih se i ne sećam, jer nisam zlopamtilo. Ovo je paklena zemlja za normalnog čoveka.