Wednesday, July 25, 2012

Pljusak inteligencije

Nikad ne pretpostavljam da je devojka inteligentna i da može da bude izuzetno zagrižena i zainteresovana za filozofske teme - divno osveženje za ove vrele dane; i nikad ne pretpostavljam da je muškarac gej zbog toga što se drugačije češlja, oblači i drži. Niko nije kriv dok se ne dokaže drugačije, samo što u pojedine procese dokazivanja ne želim da ulazim...

Ponekad izgled ne vara. Svakodnevnica učini da ono što je očigledno postane neprimetno. Svaki dan je gledaš kako radi za računarom, sa velikom dioptrijom, zatim kako se kreće kroz zgradu uvek odlučnim koracima kao da svakim korakom želi nešto da kaže i jedino što vidiš jeste odlična guza i seksi naočare, vidiš prezaposlenu mladu menadžerku kojoj treba odmor i muškarac. I želiš da pomogneš koliko možeš. A onda, umesto pljuskanja vaših tela jedno o drugo na obali mora, u parku ili u stanu - zapljusne te njena inteligencija. Nešto što nisi očekivao. Druga osoba, u potpunosti.

Počinje mentalno sparivanje i priče o umetnosti. Vidim da par trivijalnih komentara o umetnosti koje sam spremio kao uvertiru za prelazak na primordijalno zadovoljenje njenih fizičkih potreba gube smisao u njenim odgovorima koji su na mestu i koji pokazuju da zna o čemu priča i da stvarno voli umetnost. Posle inicijalnog šoka, brzo sam se povratio i onda je razgovor tekao potpuno prirodno. Žena voli filozofske teme. Ne smara je da priča ni o idealnom društvenom uređenju i slaže se sa mojom idejom kako bi to trebalo da izgleda.

- Demokratija, kako se danas manifestuje, nije ništa drugo do aristokratsko uređenje koje je osmišljeno da zadovolji u potpunosti samo mali broj ljudi koji su u vlasti. Ne brine za dobrobit svih ili čovečanstva kao takvog. Ono što ja mislim da bi trebalo uvesti jeste aristokratsko uređenje, kao što je neki od starogrčkih filozofa jednom propagirao: da ne važi svačiji glas isti broj poena, već da svako, prema zaslugama u određenoj oblasti, dobije različit broj poena prilikom glasanja. Tako, na primer, ako se neko razume u poljoprivredu - trebalo bi da njegov glas vredi, npr. 10 poena, dok bi glas nekoga ko se u nju uopšte ne razume trebalo da vredi 1 poen. Za različite oblasti, ljudi bi imali različit broj poena kada se odlučuje o datim temama. Svako bi bio u obavezi da glasa, a sve bi se sprovodilo preko interneta. Neka vrsta fejzbuka. Ceo sistem ne može da se implementira danas za sutra, već mora da ide postepeno, a mislim da bi u narednih pedesetak godina mogao da zaživi u potpunosti.
- Da, potpuno se slažem. Samo vidim jedan problem - ko će da odlučuje o dodeli poena svakom čoveku?
- Škola. To može da bude jedan od kriterijuma. Diplome koje imaš, proseci iz različitih predmeta...
- A šta je sa ljudima koji nemaju školu?
- Ima dosta ljudi koji nemaju školu, ali znaju odlično da rade neki posao. I to bi trebalo obavezno uzeti u obzir i dodeliti svima poene za određene oblasti.
- Jeste, samo što se ja bojim pristrasnosti kod dodeljivanja poena...
- To jeste problem. Nemam još uvek rešenje za njega.

Sve ovo i još mnogo toga razmenili smo između gutljaja piva. Posle mentalnog seksa, prešli smo na trivijalnije teme o seksualnoj orijentaciji Grka. Nije prvi put da čujem da je ogroman broj muškaraca u fazonu furundžija, ali počela je i ona da se žali. Pokazivala mi je ljude oko nas - većinu je poznavala. "Vidiš, ovaj je gej... i ovaj je gej... i vrlo je teško devojkama u Atini da nađu muškarca..." Sad smo krenuli u pravom smeru, pomislih. Da, nastavi... Brk mi se smešio. Rekoh: "Jeste da imaju ove gej frizure (fazonirane ćube, kratko potšišani sa strane, ali sa dosta kose na vrhu zaleđene u formi savršenog talasa za surfovanje - ono što je Ema jednom nazvala "gnezdo"), ali ogroman broj muškaraca u Italiji ima takvu kosu pa sam navikao da ih viđam, a ne mislim da su svi gej." Stvarno?! upita iznenađeno. Da, ali ovi jesu, znam sigurno.

I tako, umesto sebe, na kraju preporučih svog prijatelja Dragana da pokuša da reši njene i probleme svih drugarica koje eventualno pate od iste boljke. Plemenitost i nenametljivost su odneli pobedu, a ja se pored sve uspare vratih kući suva k... Pre nego što smo se rastali, rekla mi je samo "kita me pali" i nestala u atinskoj noći...

Monday, July 23, 2012

Sobna idila


Upravo se otvorila vremenska kapija i odnela me deset godina unazad u studentske dane kad smo Dragana, Srđan i ja živeli u jednom velikom stanu na Dorćolu u sred najljuće zime i spremali ispite... Kako vreme leti... Sad mi treba rečnik da razumem samog sebe, šta sam hteo reći, ali svejedno - odzvanjaju mi lake misli po već teškoj glavi. Izgleda da sam bio pametniji onda nego sad, iako ceo život znam da sam svakog dana pametniji nego prethodnog. Nije ni važno. Ovo sam ja: pre mnogo godina. Mlad i neiskvaren. Još student.


Sobna idila

There was a time when silence was abstraction
And the coldness unimaginable
Now it's substantial to our living
among the inimical space
surrounding the three beds
turned to one another and lost in time, too. 

The rhyme, you may notice, the atmosphere, succeeds not in evoking
Imprisoned by the fear of the pending exams
Ever more by the indecisiveness on our part
Our days are chartered like the flow of the Thames
And the brooding about literature
sets our mind apart. 

Desire to suffer the fathe of the Jews
and escape from the desert led  by some Moses, 
haunts us like Noel Byron's verse
light and easy and near the close. 



Chedomir Pusica, known for his flowing lines, wrote this poem during his student days in 2000. In this period he shared his dreams, wishes, sufferings, freezing with another two artists less famous for lines but more skillful at prose, in a dark flat of an old Dorcol building where nobody but Mr. Srećec used to dwell. This was the period where Chedomir created some of his Baudelaire-like verses and expressed deepest fears but also added a sharp crticial touch to the English poetry of the 16th and 17th century. 

To be continued...

Ms Dragana Popov
Famous Serbian Critic and Essay Writer

Sunday, July 15, 2012

Kad ja dunem i vatru sunem...

"Ako ideš u Sunio, ostani da vidiš zalazak sunca. To je ono što tamo vredi..." Sad mi to kažeš!

Ovaj put nisam išao u Sunio. Mislim da više neću ni ići - dovoljno je jednom videti ono zbog čega ljudi tamo idu, pored zalaska sunca: Posejdonov hram. Dva i po sata vožnje ne zvuči primamljivo na julskom suncu. Čekao sam autobus koji tamo ide, ali ću izaći na Limanakiji. To je jedan od prvih zaliva van grada, pravi raj koji sam video dok sam putovao za Sunio i kome sam obećao da ću se vratiti. Sad mi je jedino žao što nisam sačekao taj zalazak sunca, ali plašio sam se da ću propustiti poslednji autobus za Atinu.


U mojoj glavi je tada stvorena jedna drugačija slika celog mesta: rekli su mi da idemo malo van grada, da vidimo odlično očuvani, veličanstveni Posejdonov hram. Slika koju sam ja video u glavi bila je kombinacija Gaudijevih nepravilnih oblika kuće Batljo i mitologijske impozantnosti fontane Trevi. Međutim, tu nije bio kraj. Zamišljao sam stepenice koje su vodile u hram, mistično zatvoreno mesto za obrednike i molioce. Pokornost posetilaca bila je osigurana njihovim prolaskom pored kolosalnih statua sa jedne i druge strane hrama, od kojih je najveća bila ona Posejdonova. Čitav kompleks mistike i moći.

Ali na vrhu tog brda stajali su asketski jednostavni, dorski stubovi hrama, otvorenog plana, nalik Akropolju, samo manjih razmera. Stubovi su, takođe, urađeni u drugačijem stilu od onih na Akropolju, iako je hram izgrađen u isto vreme kad i Partenon - za vreme Perikla.


Koliko li su samo smena godišnjih doba videli ovi stubovi? Stoje tu hiljadama godina. Trpe i kišu i vetar i more... Ne znam da li je ovde uvek bilo toliko vetra, da li je generalno u Grčkoj uvek bilo toliko vetra, ali i na promotivnim spotovima koje je vlada Grčke poverila nekim marketinškim agencijama provejava jedan te isti duh - vetar. Zašto li je neko podigao hram Posejdonu ovako daleko od mora? Pogled koji se od hrama pružao je sve govorio. Aha. Zato...


Tehničke informacije: autobus za Sunio kreće sa stanice u ulici Mavromateon, u blizini stanice metroa Viktorija, ali prolazi i pored trga Sintagma (staje u ulici Filelinon). Ide na svakih pola sata, a kreće na pun sat. Sunio je najjužnija tačka Atike.

Monday, July 9, 2012

Od Edena pa do Vule, sve su straže čuvateljki plaže


Iako se iz naslova može drugačije zaključiti, ovo će biti ipak jedan dosadan, ali koristan tekst.

Celu radnu nedelju sanjam plažu i more. Znam da su tu, ali nemam vremena da odem. Zato kada dođe vikend... čuvateljke plaža, čuvajte se! Jedan niz plaža počinje upravo kod Edena, tj. kad tramvaj broj 5 izbije na more. Odatle, pa sve do Vule pruža se niz plaža – besplatnih i onih koje se plaćaju, a cene su od 5 do 7 evra za ulaz. Da li se isplati? Zasvisi. Lično mislim da se ne isplati, ali postoji neki veći stepen bezbednosti od krađe. Što se mora tiče, do sada imam utisak da je na plažama koje se plaćaju mnogo lošije nego na besplatnim. 

Kafići su svuda, pivo je 5 evra – svuda. Bočice vode su stvarno jeftine: 50 centi. A ležaljke... naplaćuju se dodatno, od 2 do 5 evra. Uh, od finansija me zabole glava! Okrećem se da odmorim oči i vidim more, more guza, more vode i sve tako u krug dok mi se ne zavrti u glavi od sunca. Celu nedelju čekam da se opustim u vodi – skačem, plivam, ronim! A onda, posle petnaestak minuta, izlazim na kopno i posle me mrzi da se vratim u vodu. E, što ti je čovek prokleta životinja!

Kako iz centra Atine doći do ovih plaža? Od trga Sintagma, postoji nekoliko opcija. Ljudi najčešće koriste tramvaj broj 5. Sedneš i zaboraviš kad si seo dok ne stigneš. Treba mu oko 45 minuta do 1 sata da te dobaci do mora: ne zato što je predaleko, nego zato što staje na svakih 100 metara i vijuga sporo dok na svakoj stanici ulazi više i više ljudi. I taman kad pomisliš da više nema mesta, ulaze još dve debele strvine sa troje kolica punih povrća. Paradajz se gnječi, ali ne jebu živu silu. Do sad je već tako gusto da se ni devojka koja ti je sela u krilo ne ljuti što je lagano masiraš. Ni sam više ne znaš gde ideš i zašto se nalaziš tu gde jesi, a blaženstvo otupljenosti ti ubrzo razbija tuča na par metara od tebe! Pesnice sevaju, počinje da izbija krv. Ljudi se stiskaju još više i beže od budala. Vidiš na kraju da biju jednog čoveka. Nije mi prvi put da to vidim, a već mislim da znam razlog. Džeparoš. Tramvaj staje, vrata se otvaraju, svi izlaze napolje iz straha. Čak i devojka ustaje iz tvog krila i nemaš vremena da kažeš ni „Ali čekaj!“ 

Bar možeš da dišeš. Policija se već magično stvorila da pokupi dripce i tramvaj već nastavlja dalje.

To je bio teži način, mada većina ljudi koristi tramvaj – ne znam zašto. Drugi način su autobusi A2, B2 i E22. Svi staju oko Sintagme. Vreme za koje stižu do plaža je od 20 do 40 minuta, ali nema takve gužve.

Treća opcija, meni najbolja, jeste hvatanje autobusa koji ide do Sunija (Sunio) – nije gradski autobus; na čelu mu piše „Za Sunio“. On staje u neposrednoj blizini Sintagme, a stanica mu je u ulici paralelnoj sa onom u kojoj staje tramvaj broj 5, samo malo niže. Nije na istom mestu kao stanica gradskog prevoza, pomerena je dvadesetak metara naviše. Karta košta 1,60 evra, ali vredi svakog centa: stiže za 20 minuta do plaže, a ide na svakih pola sata (otprilike je tu na pun sat i deset minuta, pun sat i četrdeset minuta, itd.).
 
Sad mi se opet ide na plažu...

Thursday, July 5, 2012

Atina - život i rabotanije

Oseća se miris kiše. Dugo nije padala. Otvaram vrata terase i izlazim na gradsku zaparu. Kiša nije padala. Sprema se velika žega. Poslednjih desetak dana je bilo prijatno vreme, iako je kraj juna i sam početak glavne turističke sezone. Noć izgleda kao da je tek počela. U stanu čeka muzika, pivo ili vino... Ni ne razmišljam o sutrašnjem danu.

***

U metrou na putu do posla ne oseća se razlika između sezona: sve je jedno. Nada da će jednog dana doći vikend ili dugo čekani odmor, ljudi i žene, momci i devojke koji užurbano pomeraju svoje guze niza pokretne i statične stepenice stanica metroa, sa svega par misli u već ispranoj glavi: kafa i ono što ih čeka kad upale kompjuter na poslu. Cigareta nakon buđenja, cigareta pre ulaska u stanicu metroa, cigareta posle polučasovnog putovanja do posla, paljenje kompjutera i... cigareta nakon paljenja. Ni to više ne funkcioniše - gotovo je i sa pušenjem. Moj tunižanski prijatelj Husem mi to teško može oprostiti. Još jedna prilika da svaki čas napustimo dosadni posao kopirajtera i izađemo na svež vazduh, penimo protiv glupavih menadžera (moja trenutna menadžerka je jedna duša od žene) i još glupljeg posla i skupljamo snagu da preživimo dan.

Miriše more.

Ko će sad pretraživati internet i gledati povoljne aranžmane za vikend... ipak je to samo dva dana slobode i nije mi žao da platim i pola plate! Ma na kraju krajeva, ni ne radim za platu. Prosto se začudim kad mi daju pare. Kopiranje, pejstovanje i kvazi-artistički posao i nisu ozbiljan posao. Ja sam tu radi mogućnosti da vodim ljubav s gradom i njegovom okolinom. Bezizražajnog lica gledam u posao pet dana u nedelji i okrećem mu leđa šestog i sedmog dana. To vredi. Pare me ne pale. Lep osećaj.

Živim u lepom delu Atine, ni u centru, ni daleko od njega. Zgrada je nova i sama činjenica da je jedan čovek kupio nekoliko stanova u njoj i da je izdaje mojoj firmi za najamnike koji dolaze iz celog sveta govori o tome da se radi o delu grada koji je u razvoju. Daleko od toga da se radi o atinskoj Borči, Rakovici i slično - više je reč o beogradskoj Cvetkovoj pijaci, Zvezdari, Lionu, da... možda je Lion najbolji primer. Konjarnik. I on ulazi u odličan opis Abelokipija. Živeo sam na svim tim mestima u Beogradu. Već osećam strujanje u stomaku kao u vreme kad sam živeo u Beogradu: ova dva grada imaju veliku snagu da učine da se osećaš dobro, da osetiš žmarce kao da će sledećeg momenta nešto dobro da se desi.

Taj osećaj mi u Italiji budi jutarnja kafa. Ali u Atini je dovoljno probuditi se. "Ko je jutros imao priliku da se probudi u Beogradu, može se smatrati srećnim čovekom."

Ovo nije priča za turiste.

***

Mnogo volim kafeteriju na poslu. Janis i žena kojoj ne znam ime, ali sa vragolastim osmehom, lepo feniranom crnom kosom koja joj prelazi sa leve na desnu stranu, uvek sa smeškom na licu, čine da prosto volim da naručim hladni espreso bez šećera, frape sa šećerom i mlekom, topli kapućino ili samo espreso. Već znaju sve. Divna žena sa osmehom koji joj je uvek na licu, stalno mi nudi fine stvari za ručak. Uglavnom će mi prvo ponuditi bilo šta od paste - ne znam da li je shvatila nekad na početku da živim u Italiji. Uvek će me pitati da li mi je dovoljno to što mi je nasula u tanjir. Jeste. Nisam gladan - jedem čisto iz fazona i jer me mrzi da budem pred kompom.

A Janis... tako kul lik. "How are you my friend?" Evo, jebi ga... nije loše. Ti? "Spava mi se." Nemoj meni ništa da pričaš. "Znaš da u Grčkoj ima mnogo vaših trenera iz Srbije?" Znam. Dobri su... "Obradović je sad otišao..." Ozbiljno?! (Jes' boli me kurac!) "Da... Ali pametno je uradio - nema više šta da osvoji. Bolje da ga zapamte po uspesima." Jes', jes'... Odmičem se s kafom, osmehujem se nekoj ribi iz neke firme s drugog sprata i vraćam se u svoj svet trivijalnih pitanja, kampanjskih i poruka za regrutovanje mase srpskog naroda za SMS igru.

Ako me u ovom trenutku pitaš šta da vidiš kad dođeš u Atinu - vidi kako da se preseliš ovde.