Monday, July 19, 2010

Destination Calabria


Kad sam shvatio da je Kalabrija region koji postoji u stvarnosti, a ne samo u pesmama koje pozivaju na bojkot posla i poslodavaca i predavanje talasima, pesku, vrelom kamenju i još vrelijem seksu na plaži, odlučio sam se da ne verujem, "jer to što se priča u mediji... to nije istina". Pored toga, nisam želeo da se razočaram jer, kao što reče Stefan Milenković pre mnogo godina: "velika razočaranja su posledica velikih očekivanja".
Dva sata vožnje prema jugu od Salerna do Skalee (Scalea) prošlo je brzo uz muziku Gem Boy-a i čuveni hit Tonija Tamara "Scalea".



Skalea je mali primorski grad sa novijom arhitekturom. Mnogi Italijani su tu kupili stanove u zgradama po obodu i tamo leti provode vreme, obično od polovine jula pa do kraja avgusta. Vrh sezone je naravno 15. avgust, tzv. ferragosto, kada svi kreću na odmor. Ima i onih koji svoje stanove iznajmljuju za oko 1200 evra mesečno (60ak kvadrata). Od turista, najviše ima Nemaca, mada generalno stranaca nema puno, što me čudi.


Skalea ima lepe šljunkovite plaže, a dosadi nema mesta pored velikog broja manjih i većih školjeva - kamenih grebena koji štrče iz vode i nekad prave prirodne tunele kroz koje se može komotno proplivati ili sa vrha kojih se može skakati na bilo koju od dve strane. Bio sam veoma zadovoljan.

Uveče, po starom dobrom italijanskom običaju, izlazi se u šetnju na sladoled, picu, sendvič, ledeni šejk ili neki od slatkiša sa nutelom. Uzgred, najbogatiji čovek u Italiji je vlasnik Nutella-e, g. Ferero.


Sutra je novi dan. Jedva čekam da se vratim na onu plažu od danas... "Ali k... dragi gledaoci". Sutra smo išli u obližnje mesto Arkomanjo (Arcomagno) i plažu San Nicola Arčela (San Nicola Arcella). Ne treba više od 10 minuta da se stigne, a onda me je dočekalo pravo iznenađenje! Stenčuge koje se u lukovima nadvijaju iznad plaže kao tek da su izronile iz vode. Hteo sam da ostanem tu i uronim se u kristalno plavu vodu jer više nisam video svoju senku, ali nastavili smo dalje, stepenicama naviše kroz te iste stene. I naviše, i naviše... a sunce prži i znoj mi već peče oči.

Onda stižemo na zaravan i život je ponovo dobar, da bih na svega nekoliko koraka dalje prisustvovao prizoru koji ostavlja bez daha. Na trenutak sam pomislio da sam umro i da sam stigao u zasluženi raj - O:-) ali znoj na čelu, u očima i na usnama ubedio me je u suprotno: živ sam, ali sam stigao u raj na zemlji.



Venci gromada spojeni kozjim stazama, porozni kao švajcarski sir i ispunjeni tirkizno plavom prozirnom vodom ostavljaju sa svake strane po malo prostora za šljunkovite uvale u obliku polumeseca i deluju kao idealno skrovište za pirate sa Kariba. Osećaj se meri sa onim kada sam na Zakintosu video jedno od najslikavanijih mesta na Zemlji - plažu Navagio, poznatiju kao Shipwreck Beach (po nasukanom piratskom brodu). Zapravo, celokupna obala Kalabrije izuzetno podseća na zapadnu obalu Zakintosa i mislim da su i po vremenu i po načinu nastanka (delovanjem vulkanskih erupcija i tektonskih pomeranja) identične. Razlike? Obale Kalabrije su mnogo pristupačnije jer im se može prići i sa kopna i more nije tako hladno ni ustalasano. Naiđe katkad hladna struja, ali i to zavisi od dana.

Ono što je najlepše od svega je to što se iz jedne uvale u drugu može stići na tri različita načina: kopnom, nekom od utabanih staza preko stenja i kamenja ili kroz neki od prirodnih ili ljudskom rukom isklesanih tunela kroz stene; morem: plivajući ili u čamcu, pedalinu, kanuu... Postoji i četvrti način, ali on je malo ekstremniji - vazduhom. Sve vreme sam razmišljao kako bi bilo dobro otisnuti se kao ptica sa nekog luka ili grebena ka moru ispod, dal' s krilima ili bez, stvar je izbora. Ja sam zamišljao onog trouglastog zmaja kao najidealnije rešenje.




Ovakva voda i okruženje sa mnogo podvodnih stena i riba garantuju celodnevno neumorno zajebavanje. Nisam ni osetio da sam ceo dan u vodi ili pod vodom. Na momente izađeš da se suneš, ali te nešto mami. Dok plivaš nad tim stenama i morskim dnom koje se vidi duboko imaš osećaj da letiš i naravno da ne želiš da se film prekine. A voda je slana i teška i ne moraš mnogo da mašeš rukicama da bi se održao na površini tako da i posle celog dana plivanja i dalje imaš snage konju rep da iščupaš, ako ti je baš toliko do toga stalo.
Na kraju dana provedenog u potpuno prirodnom okruženju, bez onih što viču na plaži i prodaju mekike, osveženja, sandale i opanke, te kojekakve đinđuve, bez ležaljki i stočića od plastike (protiv kojih nemam ništa, ali nekad stvarno ne želim da ih vidim), otišli smo kroz procep u steni preko sivog šljunka susedne plaže Galebova (Lido i gabbiani). U istoimenom kafiću ukopanom u pećini na plaži probao sam najlepšu krem kafu na svetu - caffe' di nonno (dedina kafa - "odi dedi, blagoš"). Dva i po evra, ali vredi.








Kraj dana ulepšao je zalazak sunca, ružičasto obojena pozadina bledo plavog neba, sa zracima koji pršte preko pufnasto belih oblačaka koji su tu samo toliko da ulepšaju ugođaj i daju mu prizvuk biblijskog, a onda se sunce zacrveni, pojavi se mlad mesec i prva zvezda na horizontu, u daljini se vide delfini kako se veselo praćakaju u pravilnim intervalima dok zlatno sunce boji more u crno i zlatno i grad tone u tišinu sumraka... Vreme je za tuš i pivo. Ovo je tako romantično!
Ako imate probleme da vidite delfine koji se praćakaju u daljini, kliknite ovde.

1 comment: