Thursday, February 6, 2014

Kleomen III

Postoje neki istoričari koji osporavaju činjenicu da je Isus Hrist postojao kao istorijska ličnost. Zapravo, iako danas postoje brojni zapisi iz Hristovog vremena koji nedvosmisleno potvrđuju da je Isus Hrist postojao kao istorijska ličnost, kult koji je oko njega stvoren možda ne pripada istom čoveku.

Naime, neka tri veka pre Hrista, u Sparti je vladao kralj Kleomen III. On je bio poznat po tome što je želeo da ukine dugove ljudi. U to vreme, ko nije mogao da vrati pozajmljeni novac, postajao bi rob onoga ko mu je novac pozajmio. Često se dešavalo da su se seljaci pozajmljivali od bogatijih ljudi da bi zasejali svoja polja, ali bi u slučaju prirodnih ili ratnih katastrofa mogli ostati bez letine što ih je pretvaralo u robove.

Kleomen je verovao da ovo nije ispravno i želeo je da dužnicima oprosti dugove ("i oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim"). U svoje vreme, smatran je čudnim čovekom jer je išao protiv svog vremena i ustaljenih normi. Bio je i jedan od poslednjih velikih spartanskih kraljeva, koji je učvrstio vlast Sparte na gotovo čitavom Peloponezu.

Novčići sa likom Kleomena III
Nakon pada Sparte, ukinute su reforme koje je Kleomen sproveo, a sam Kleomen je sa svojim najodanijim ljudima krenuo u egzil u Egipat. U Aleksandriji je zatražio i dobio obećanje od cara Ptolomeja III Euergeta da povrati vlast u Sparti, ali je ovaj umro pre nego što je uspeo da održi obećanje. Kleomen je organizovao svoje ljude i pokušao nasilno da preotme vlast u Aleksandriji. To mu je samo donekle uspelo. Ljudima je na ulicama govorio da su slobodni, a oni su mu klicali, iako zaista nisu znali o čemu se radi. Verovali su da je on nekakav mesija.

Kada je pobuna propala, Kleomen je sa svojim ljudima zatočen, ali su uspeli da pobegnu. Pre nego što će izvršiti samoubistvo, pozvao je 12 svojih najbližih prijatelja na ono što je nazvao "poslednja večera". Tada im je saopštio da ga je neko od njih izdao i naredio im da odustanu od dalje pobune jer je stvar propala.

Tajna večera
Tajna večera
Nakon samoubistva, novi kralj Egipta je Kleomenovo telo razapeo na krst. Istog tog dana, u Aleksandriji su zabeležene čudne prirodne pojave - zemljotresi, grmljavina, a sledećeg dana je primećena i zmija koja se popela na Kleomenovo telo. Za Egipćane je zmija bila simbol boga sunca i momentalno su Kleomena proglasili "sinom bogova" (ne jednog boga, već više njih - bili su mnogobožačka religija).

Sve ovo zabeležio je Plutarh, rimski istoričar, mnogo godina pre rođenja Isusa Hrista. Zanimljivo je koliko elemenata Kleomenovog života koincidira sa nama poznatom pričom o Hristovom životu: od dugova, preko kasnije aluzije na 12 apostola i na poslednju večeru, pa do raspeća na krst i titule "sina bogova".

A to je samo vrh ledenom brega.

Saturday, February 1, 2014

Korupcija u Rimskom carstvu i danas

Korupcija današnjih političara je dostigla burleskni nivo. U politiku se ulazi da se iz bede uđe u imanje, da se zarade bezobrazne pare i nakrade za više budućih pokolenja. I sve prolazi. Ali nije sve uvek bilo tako...

Evolucija ne ide uvek u pozitivnom smeru, bar ne ona društvena.

Da bi čovek razumeo sadašnjost i predvideo budućnost, potrebno je da pogleda u prošlost. Jedno veliko carstvo, koje je kulturološki značajno ujedinilo Evropu, a preko Sjedinjenih Američkih Država i svet - Rimsko carstvo, korupciju kao takvu skoro da nije ni poznavalo. To je bio sistem...



Kako je sve bilo organizovano?

Svaki "grad" je imao dva gradonačelnika, ono što su nazivali "duoviri" (lat. dva čoveka), koji su bili zaduženi za političko vođenje grada i za donošenje važnih odluka koje su uticale na živote svih stanovnika. Obojica su imali pravo veta na odluke drugog.

Pored njih dvojice, postojala su još dvojica važnih službenika zaduženih za infrastrukturna pitanja grada - puteve, akvadukte i ostala komunalna pitanja. Bili su neka vrsta inženjera danas (lat. ediles).

Glasanje za četvoricu ljudi koji bi vodili grad u narednih godinu dana (dvojicu duovira i dvojicu edilesa) održavalo se svake godine 1. marta, a novoizabrani bi stupali na funkciju 1. juna iste godine. Dakle, mandat im je trajao jednu godinu.

Ko je mogao da se kandiduje? Mogao je da se kandiduje samo slobodan čovek, koji je rođen slobodan (u to vreme, postojali su robovi, kao i oslobođeni robovi, lat. liberti). Pored toga, svaki kandidat morao je imati značajna finansijska sredstva zato što je u godini svog mandata morao da plaća platu za svojih desetak asistenata koje je sam birao, kao i da finansira sve ono što je bilo potrebno finansirati u gradu. Dakle, radi se o izuzetno velikoj količini novca kojom su morali raspolagati.

Ovo ne znači da u Rimskom carstvu nije postojalo plaćanje poreza i finansiranje iz državnog budžeta. Postojalo je, ali je u najvećem broju slučajeva na sredstva iz budžeta trebalo čekati više vremena, pa su to čekanje premošćavali najbogatiji ljudi u gradu - bilo je normalno da imućni ljudi plaćaju popravke opštih dobara u gradu (npr. u slučaju zemljotresa ili drugih razaranja, odnosno propadanja). Državni budžet se usvajao na godišnjem nivou, a novac se trošio u okviru budžetske godine. Sav novac iz budžeta, kao i iz privatnih izvora, koristio se za opšte dobro.

Šta je to značilo za običnog čoveka? Značilo je poštovanje prema opštem dobru. Nije se moglo desiti da neko oskrnavi ili ukrade neko javno dobro. Takođe, činjenica da su samo bogati mogli da se kandiduju za javne funkcije danas u mnogima može izazvati nekakav revolt, ali zaboravlja se da je ovaj sistem zapravo funkcionisao mnogo bolje nego što danas funkcionišu brojni državni aparati. Zapravo, najrazvijenija i najbolje uređena svetska sila - Sjedinjene Američke Države, preslikala je sistem funkcionisanja Rimskog carstva. U Kongres se mogu kandidovati samo američki državljani koji su rođeni u SAD (analogija sa slobodnim ljudima u Rimskom carstvu koji su rođeni slobodni), bez obzira na to da li su im roditelji rođeni u SAD ili ne (kao u Rimskom carstvu, deca oslobođenih robova - liberta, imala su sva prava kao i slobodni ljudi), i potrebno je da imaju mnogo novca - to nije nigde zapisano kao takvo, ali u praksi je to tako. Svi političari u Americi potiču upravo iz bogatih porodica koje sebi mogu da priušte da decu školuju na najprestižnijim školama i da ih usmeravaju od malih nogu ka tom cilju, da postanu kongresmeni ili drugi visoki državnici.

Nije ni čudo da je rimski pesnik Horacije (koji, pri tom, nije jedini primer), neposredno pred smrt jednog svog roba, panično trčao da ga za života oslobodi, kako bi ovaj mogao u carstvu nebeskom da bude slobodan čovek. Rimljani su zapravo verovali da ako neko umre kao rob na Zemlji, služi kao rob i na onom svetu. Neretko se dešavalo da se između robovlasnika i robova razvijalo veliko prijateljstvo koje je kulminiralo oslobađanjem roba u nekom trenutku. Međutim, ovi bi iz poštovanja nastavili da se staraju o svom bivšem robovlasniku, pozajmljivali mu novac i svu neophodnu pomoć (finansijski, robovi su zapravo bili mnogo imućniji od svojih robovlasnika jer su se bavili trgovinom, na koju je plemstvo gledalo kao na nedostojnu aktivnost).

Kandidovanje i politički marketing

Za razliku od današnjih vremena, gde svaki kandidat sam sebe hvali kao najboljeg i obećava u svoje ime da će uraditi štošta za svoga mandata, u ono vreme to je bilo nezamislivo. Filozofski gledano, potpuno su u pravu. Nije potrebno dugo razmišljati da se shvati da je samohvalisanje i samopromocija ništa drugo do običnog samoljublja koje drugima ne može da da nikakvu garanciju ni poverenje.

Ondašnji kandidati su ćutali. O njima su pričali oni koji ih poznaju. Drugi su garantovali za njih ili ih natpisima na svojim radnjama (grafitima na zidovima) podržavali. "Glasajte za tog i tog..." Slični natpisi sa predizbornim pozivima i danas se mogu videti na nekim očuvanim zidovima u Pompeji, gradu koji predstavlja najveći muzej rimskog načina života u svom izvornom obliku.

Logično pitanje koje se postavlja jeste pitanje motivacije jednog bogatog građanina da bude izabran na javnu funkciju, ukoliko ona sa sobom donosi samo ogromne izdatke, a neretko i pravo siromašenje izabranih. Pitanje ne čudi jer dolazi iz vremena korumpiranog načina razmišljanja, odnosno života u korumpiranom društvu. A odgovor je jednostavan - prestiž.

Vratimo se sada na trenutak na momenat kada su duoviri zapravo vršili svoju funkciju. U slučaju kada su oba duovira bila složna oko određene stvari, pri čemu bi zauzeli zajednički stav i doneli jednoglasnu odluku, sledeći korak nije bio izvršenje odluke (preko svojih asistenata i izvršnog aparata), već stavljanje ove odluke na glasanje pred Savet duovira. A Savet duovira sačinjavali su svi prethodni duoviri, odnosno gradonačelnici čiji je mandat prošao. Dakle, radilo se o ljudima koji su imali iskustva u javnim poslovima vezanim za konkretan grad, koji su nastavljali da vrše politički uticaj na mesto kojim su nekada i direktnije upravljali, što je obezbeđivalo kontinuitet i čime se izbegavalo ono što je danas često slučaj - da posle pada jedne vlade ili stranačke opcije, vlast u nekom mestu zauzme potpuno drugačiji kurs i bude u potpunom antagonizmu sa prethodnom. Takođe, ovakvom organizacijom odavalo se poštovanje prema ljudima koji su nešto značajno činili ili učinili za grad, pa makar i samo u materijalnom smislu.

Pored toga, svi duoviri, kao i članovi Saveta duovira, imali su posebne počasti kada je reč o prisustvovanju pozorišnim predstavama, borbama ili drugim svečanostima u teatrima ili arenama - najbolja mesta, ona u prvom krugu arene, odnosno teatra, bila su rezervisana upravo za njih. Možda to nekome danas izgleda malo, ali njihovo životno stremljenje je bilo upravo to: društveni prestiž i zasluženo poštovanje, a to su želeli i za svoju decu.

Dakle, kroz sve ovo gore navedeno, vidi se da se korupcija nigde ne spominje i da za nju nema mesta. To je upravo tako i bilo. Međutim, bilo bi neistinito reći da korupcije nije bilo nigde u celom Rimskom carstvu. Doduše, ona nije sistemski organizovana, niti je ikada bila planirana, ali se u nekim situacijama dešavala. Zapravo, dešavala se u slučajevima udaljenih provincija, najčešće tek osvojenih provincija u koje su često slati konzuli ili vojni zapovednici da uvode rimske vrednosti i zakone. Oni su nekada zakon uzimali na svoju ruku, pa su svojevoljno od lokalnog stanovništva ili njihovih vođa zahtevali plaćanje izmišljenih poreza, koje sam Rim nije nametao. Tako bi se oni sa službe od godinu dana vraćali u Rim mnogo bogatiji nego što su odlazili. Na to im se nekako gledalo kroz prste jer je ovo bila retkost, a ne praksa.

Zašto je ceo ovaj sistem propao? Ako zaboravimo na trenutak na to da ga najveća svetska sila danas primenjuje u priličnoj meri, veoma uspešno, i kažemo da je sistem kao takav propao, razlog treba potražiti u relativno neobrazovanim zagovaračima takozvanih jednakih prava za sve i opšte jednakosti među ljudima. Ne radi se tu samo o komunistima. Ideja je potekla već od same Francuske revolucije. Besplatno školstvo i pristup znanju bi trebalo da budu ideje vodilje današnjeg društva i to jeste ispravno, ali nije u svojoj celosti. Sama ta ideja pristupa svih svemu, ma koliko plemenita bila, nije u sebi sadržala mehanizam odbrane od najvećeg neprijatelja ljudskog napretka - ličnog okorištavanja pojedinca, rđavog pojedinca, zlog čoveka. A zli, mali ljudi postoje.

Drugo zlo čovekovo jeste brz zaborav svega onoga što je prethodilo sopstvenom osvešćenju. Živi se u periodu okovanom granicama sopstvenog života i zaboravlja se da je život kao takav postojao i pre nas i da će postojati posle nas. Latinska izreka koju su neki naučili, neki zaboravili, a neki o njoj i porazmislili - Historia magistra vitae est (lat. Istorija je učiteljica života), mnogo toga govori, ali ljudi u svojoj plitkosti, a pri tom, ogromnom strahu od učenja jer ono iziskuje više istraživanja, čitanja, slušanja i razmišljanja, a manje prazne priče potkrepljene samo sopstvenim (ograničenim) iskustvom, odustaju od toga da je shvate. Da bi razumeo sadašnjost i predvideo budućnost, upoznaj prošlost. O tome je pevao i Bob Marli, veliki borac protiv okova neznanja.

Pametnom čoveku sva politička priča i stranačka filozofija danas mora biti nemoralna i apsurdna jer se dešava u političkom sistemu koji je izvitoperen i pogrešan. Danas ne postoji dobra opcija, jer sve opcije funkcionišu u okviru istog pokvarenog sistema, koji nema u sebi ugrađenu zaštitu od virusa zvanog čovek. Priča jednih protiv drugih je velika uvreda za inteligenciju. Na kraju se sve završava i bazira samo na jednom - ličnoj materijalnoj koristi uključenih strana. Kada korist postane duhovna, onda će sistem biti onaj pravi.