Sunday, October 16, 2011

„Pobješnjeli“ u Rimu

Rim je kao feniks. Izgori i ponovo se diže iz pepela. Osuđen je na palikuće, od ludog Nerona, preko raznih osvajača, do današnjih dana i, konkretno, jučerašnjeg pira tzv. „Pobješnjelih“.
-          A što bjesne?
-          Eh... nije lako odgovoriti ako nisi „unutra“.
-          Vol Strit?
-          Jok, more.
-          Pa jel’ ima veze s krizom?
-          Ima.

Dete pogleda u dedu, delimično iznervirano što ga ovaj tera da mu izvlači reči kleštima iz usta... No, smognu snage da nastavi:
-          Pa koja je veza?

Đed uze lulu s kredenca. Primaknu se prozoru i zagleda se u more. Istrese duvan iz kesice i poče po automatizmu da puni čađavi kraj lule.
-          Ukus.
-          Duvana?
-          Hm... – osmehnu se stari. – Srećom, duvan je ostao dobar...
-          Pa ukus čega? Mama uvek kupuje ukusnu hranu.

Starac se nasmija i rukom protrlja kosu svoga unuka. – Dođi vamo. – reče i dade signal malom da se primakne prozoru. – Vidiš li dolje onaj svjet na pjaci? -          Vidim.
-          E... pogledaj Marija... Aha, eno ga i Marko sa ćaćom: vidiš?
-          Vidim. – nije mu bilo jasno što mu deda pokazuje na te ljude. Nije valjda da su oni nešto skrivili? Izgledaju potpuno normalno.
-          Eno ga i Armando. – dodade deda, - Vidiš li nešto zajedničko kod svih njih?
-          Ne znam... šetaju...
-          Jeste. Šetaju. Ali šta nose?

Mali se zbunio, ali pokuša da pronikne u to što deda oće od njega.

-          Nose pantalone, košulju... Armando nosi i prsluk. Mario ima šal.
-          Bravo! Aha, eno ga i Dijego...
-          Dijego ima i sako i farmerke.
-          Jeste. Ima i naočare. A jel’ vidiš da su im svijem pantole prionule uz nogu? Da su im košulje strukirane, na uspravne tanke pruge, obično su bjelo-plave ili ljubičasto-bjele. Vidiš da su prslučići svi ljubičasti? Šalovi svi vise u ležernoj omči. A kad bi se bolje zagledao, odavde se ne vidi najbolje, vidio bi i da su im obrve k’o kod žena, tip-top sređene i počupane – ma ne liče na muškarce nego na manikine iz izloga.

Dete je bilo potpuno zatečeno. Stajao je i gledao dole na pjacu. Ništa mu nije bilo jasno. Kako to da su njegovi drugari krivi? Možda je Markov otac nešto kriv, mada je mislio da je ok.
-          A šta su oni uradili?
-          Ništa sinko. Država je kriva. K’o i uvjek. Nije ovo smjela da dopušti. Kriv je Milano i kriva je puna kasa. Nisu oni ośetili šta znači nemati. Pobješnjelo sve.

Đed izvadi šibicu i pripali utabani duvan.

-          E, vako je i Rim gorio, ali je kvalitet izgorelog slabiji.
-          Ti kupuješ najbolji duvan. – nadao se mali da će bar laskanjem odobrovoljiti dedu da počne razumno da govori.
-          I to je tačno! Mada, bolje ti je da po’edeš govno nego da počneš da pušiš.
-          A što su zapalili Rim?
-          Nisu oni. Rim je sam sebe zapalio. Takva mu je sudbina. S vremena na vrjeme mora da se pročisti.
-          Deko, odoh ja sad da se igram.
-          Ajde, ajde. Javi se samo majci da ne brine.


***


Via Kondoti... da li su i nju spalili? Bože smiješne li rabote – Talijani izišli na ulicu na demonstracije! Pa to je horor! To je teror! Sve te uske košuljice, sve te ešarpe, svi ti fino sređeni zulufići, počupane obrve, elementi na bradi... svi ti beli kaiševi s velikom tokom na farmericama boje lila, pripijenim usko, usko, od učkura pa do članka... sve te košuljice na prugice – tanke pruge plave i bele boje... sakojčići... fensi tikepa, najnoviji gadžeti pokojnoga Stiva Džobsa, bog da mu dušu prosti... a njima nek’ oprosti.

Svet je zreo za revoluciju. Tu su i revolucionarne ideje. Jedino što nedostaje je plan za sutra. Ovako ne valja. Jahali su i jašu, ali došlo je vreme i da sjašu. Zašto? Zar se danas ne živi dobro? Zar se ne živi bolje nego pre sto godina? Ma živi se neuporedivo bolje, ali može da se živi još mnogo bolje i da se radi još mnogo manje, a da rezultat bude bolji nego što je danas. Nisu ovi na vlasti – nigde u svetu – doprineli blagodeti u kojoj uživamo, već pojedinci koji su uspeli da realizuju svoje ideje. Ti ljudi su geniji. Verovatno ima još mnogo genija koji bi promjenili svet na bolje mnogo brže da ih ne opterećuju režimi vlasti koji postoje u zemljama u kojima žive. Potrebna je alternativa da bi se izašlo na ulicu. A ne izlazak radi sebe samog. Svi znamo da su svi spremni i da žele bolje. Nepotrebno je izaći na ulicu da bi se to videlo, a da sutra ne uradiš ništa. Drugo, ne možeš izaći na ulicu kao masa i nadati se da će nešto da se promeni samo od sebe. Svet menjaju pojedinci – a takvih pojedinaca u ovoj masi nema. Vidim Italiju – izašli na modni defile, pojedini manekeni su dobili batine, porazbijani su izlozi i popaljena neka vozila. Sve je to izdirigovala vladajuća struktura! Sve, apsolutno sve. Danas već niko više ne priča o Rimu. Ajde, pričaju. Odlično je došlo sve to da se tema skrene sa jebene Sare koja je ubijena pre 3 godine na nešto novo i da analiziraju do besvesti novu temu na Rai-u, ali svetski pokret „besnih“ ne može da se skoncentriše i lokalizuje na parolu „Dole Berluskoni“ u Italiji. To nije dovoljno globalno. To je jadno. I politički vrlo jednostrano. To je ono: sjaši Kurta da uzjaše Murta. Ono što nama treba nije Murta, nego alternativa. Ono što je stvorilo predstavu o „jahanju“ utemeljeno je na jednom jedinom principu koji je do sada vladao u svetu: neko mora nekog da jaše. Alternativa je da niko nikog ne jaše, osim po kućama... A Berluskoni je legenda.